U petak, 22. svibnja 2026. godine, u 18 sati, Gradska knjižnica Županja postaje mjesto susreta nježnosti i hrabrosti. Na poziv autorice Viktorije Majačić, čitatelji i ljubitelji književnosti pozvani su na predstavljanje njezine nove knjige pod neobičnim, gotovo šaptanim naslovom — Šizika.
Naslov sam po sebi govori nešto posebno. Nije to titula koja se odmah razumije, nego ona koja se osjeća — kao i sve što knjiga nosi u sebi. Jer Šizika je, prije svega, intimna ispovijest. Viki piše o nečemu o čemu se rijetko govori naglas: o životu unutar obitelji čiji se član nosi s duševnom bolešću. O zbunjenosti koja se uvuče pod kožu. O strahu koji se ne imenuje. O tjeskobama koje se dijele, ali ne izgovaraju.
Prva bilješka rukom je zapisana u bilježnicu krajem 2021. godine. Od toga trenutka do dovršene knjige autorica je prošla put koji opisuje kao straašan poput noći bez zvijezda i sentimentalan poput pjesme slavuja. Trinaest poglavlja. Trinaest postaja na putu koji se ne bira.
Priča je duboko intimna, a opet iznenađujuće prepoznatljiva. Viktorija donosi autentičan portret obiteljskog života pod sjenom bolesti koja nema vidljivih rana, ali ostavlja duboke tragove — u onome koji boluje i u svima koji ga vole. Autobiografska su određena promišljanja i emocije, kao i nekoliko prijelomnih trenutaka, dok je sve ostalo izmaštano s onoliko slobode koliko samo iskrenost može dopustiti. Glavna protagonistica ima plavu kosu i sluša Eddie Veddera — detalji koji ne govore ništa, a govore sve.
No središnja poruka knjige nije tuga. Ona je, zapravo, razgradnja usamljenosti. Nisam sama. Nismo sami. Rečenica koja nije novo otkriće, ali jest znanje koje se tako lako izgubi — i koje je, kaže Majačić, potrebno ponavljati, negovati, darivati sebi i dijeliti s drugima. Znanje koje daje mogućnost da se tišina razbije nježnošću.
Šizika je napisana kao zalog boljeg razumijevanja i kao posveta svima poput autoričine majke — svima koji vole nekoga sa slomljenim krilima.
Ulaz je slobodan, a svi su dobrodošli.
Z.L.
