– Joj djeco izlomit ćete se, pa će vam vrag bit kriv, – zaprepašteno je prokomentirala starija gospođa kada je vidjela grupu mladića kako po žardinjerama klupama i zidovima zgrada u Aleji matice Hrvatske, trčeći prave premete, salta i druge vratolomije.
Začuđena gospođa nije bila ni svjesna da je upravo prisustvovala vratolomnoj predstavi županjske Parkour i Free Running grupe.
Pokušali smo uhvatiti tempo tih dečki i zadihani i dobrano oznojeni potegli smo za rukav jednog od njih nebili smo ga zaustavili i postavili par pitanja. Posrećilo nam se te smo razgovarali sa jednim od “glavih”, Alenom Župarić, i zamolili smo ga da nas uvede u taj njihov svijet.
Zupanjac.net: Kako je sve počelo?
Alen: Pa sve je počelo prije otprilike 7. godina. U to vrijeme dok još nismo ni znali da postoji nešto takvo kao Parkour i Free running, ja sam se zanimao Skateboarding-om, dok je Kristijan, kojeg sam tada poznavao samo površno, crtao grafite čime se i dan danas bavi i jedan je od vodećih u županskoj crtačkoj i Graffiti sceni. Međutim, Kristijan je imao još jednu opsesiju – izvodio je svakake trikove, skokove, premete… U to vrijeme je već s lakoćom izvodio salto naprijed i preskakao je svakake ograde, čak je i auto uspio preskočiti, a ja sam ostao bez daha. Kad sam krenio u srednju školu 2007. godine prijatelj mi je pokazao jedan Parkour video iz Londona i od tada mogu reći da sam se zaljubio u taj sport.
Zupanjac.net: Interesantno, i dalje?
Alen: Pa dalje sve ide nekako automatski. Taj video je došao i do Kristijana. On je bio “lud” čim je vidio šta ljudi rade, nije imao nikakvog straha, te inspiriran tim videom isti dan je pokušao salto unazad i uspio ga iz prve. To je napravio ispred moje kuće i od tada se otvorila i u meni želja da budem “lud” kao Kristijan. To “lud” je u pozitivnom smislu i više dođe kao kompliment, a označava osobu bez straha, spremnog i sposobnog za sve. Od tada sam svakodnevno pretrađivao internet i razne videosnimke i po njima trenirao i vježbao.
Zupanjac.net: Gdje si vježbao i jeli bilo naporno?
Alen: O da. Sad kad se sjetim, prvo sam htio naučiti salto naprijed. Pošto sam znao da će biti padova potražio sam za trening nekakav pijesak ili zemlju i napravio si odskočnu dasku od „federa“ iz starog madraca i obične daske. Svaki put nakon vježbanja dolazio sam kući prljav, poderan i izudaran jer jednostavno nisam mogao naučiti iz prve. Zupanjac.net: A Kristijan? Alen: A Kristijan je u to doba također sam trenirao, ali on je vrlo brzo napredovao, naučio je još svakakih novih trikova. Svaki puta kad bi me vidio negdje u gradu pitao bi me “Jesi li naučio salto?” i nabacio osmijeh, te mi jednom prilikom i dao svoj broj mobitela kaqko bih mu javio ako naučim nešto novo.
Zupanjac.net: Šta ti je bilo najteže tada?
Alen: Pa nakon bezbroj padova i vježbanja sam već i naučio neke osnovne trikove kao salto naprijed i salto unazad, ali neću zaboraviti dan kada sam učio Wallflip (trčanje po zidu pa salto unazad). Našao sam pogodnu lokaciju i zid na kojem bi mogao trenirati i nakon stotinu neuspjelih pokušaja, padanja na glavu, leđa… rekoh sam sebi “nema kući dok ga ne napravim” i još sam rekao frendovima iz ulice koji bi uvijek došli gledati i smijali mi se kad bih pao, (mislim da je to i jedini razlog zašto su i dolazili gledati 😀 ), “ako sad ne napravim, smijete me išamarati”. Na moju sreću, taj put sam uspio napraviti Wallflip te bio sretan kao da sam dobio na lutriji ( iako neznam taj osjećaj kak je dobiti na lutriji, hehe).
Zupanjac.net: Kada je počelo druženje sa Kristijanom?
Alen: Pa nedugo nakon toga što sam naučio Wallflip, uzeh mobitel u ruke i nazvah Kristijana da dođe vidjeti moje umijeće. Taj dan smo prvi puta zajedno snimili kratak video, a Kristijan mi reče da napokon ima nekog u Županji s kim bi se mogao natjecati u trikovima i trenirati i od tad mogu reći da je to početak stvaranja županjske Parkour scene.
Zupanjac.net: A ostali momci?
Alen: Pa kako se video širio, tako su se javljali novi članovi koji su kao i mi bili zaljubljeni u taj sport, ali vremenom mnogi su odustali ali i novi došli.
Zupanjac.net: Jeli to opasan sport? Ima li često povrijeda?
Alen: Pa kao i u svakom drugom sportu naravno da ima. Mora sa puno trenirati i postepeno povećavati težinu i nivo trikova i vježbi, ne može se nepripremljen. Jedan član je slomio ruku ispred kamere dok smo snimali video. Ja s ponosom mogu reći da cijelo ovo vrijeme dok se bavim Parkour-om, nisam imao niti jednu veću ozlijedu, iako sam imao bezroj padova i dosta puta se znao negdje okliznit, krivo se okreniti pa se razbiti na pod, ali to su sitne ozlijede, a ni Kristijan takoder nije imao nikakve prijelome ili ti veće ozlijede.
Zupanjac.net: Gdje trenirate zimi?
Alen: Pa zimski mjeseci su uvijek bili problem. Nekoliko puta smo bili gosti osječkoj Parkour grupi i sa zavišću gledali kako treniraju u svojoj gimnastičkoj dvorani. U Županji postoje školske dvorane, ali su pretežno namjenski za nogomet, rukomet i košarku. Osim toga zimski termini su pretrpani a bome ni cijena od 200 kn po satu nije nezanemariva. Mi nismo imali toliko novaca kako bismo si mogli priuštiti termine jer nas je malo. Jednom za lošeg vremena, pošto se nije moglo više vježbati u gradu, tražili smo razna rješenja, i pošto sam ja polazio Tehničku školu u Županji, pitao sam profesora iz TZK-a dali postoji kakva mogućnost da vježbamo u dvorani besplatno. Preko njega smo dobili mogućnost da koristimo dio dvorane kada profesori imaju tjedno 1 sat za svojer aktivnosti. Sreća da je dvorana malo veća pa ima i prostora sa strane gdje smo mogli postaviti strunjače i boxove za naše treninge. I tako smo doili 1h tjedno treninga u njoj, pa smo to iskoristili što bolje možemo. Također smo zamolili i gradske mažoretkinje da nam ustupe kutak dvorane za vrijeme svojih termiona. Zato se i ovom prilikom profesoru i voditeljicama gradskih mažoretkinja zahvaljujemo što su nam pomogli.
Zupanjac.net: Prošlo je nekoliko godina od tada, šta se promijenilo?
Alen: Pa postali smo stariji, ozbiljniji. Kristijan je zbog posla sve slabije dolazio na treninge pa tako da smo se slabije i družili, ja sam i dalje vježbo, dolazili su novi članovi, stari povlačili. I početkom ljeta 2012. krenuli smo ponovo intenzivno i ozbiljnije trenirati. Sve imalo pogodne lokacije u gradu smo koristili za treninge, zbog ponekih akcija su nas prozvali vandalima i imali smo problema, iako ništa nismo ni uništili niti pokvarili, a kamo li nekog povrijedili.
Zupanjac.net: Predstavili ste se i novim videouratkom?
Alen: Da. Županja ima dosta atraktivnih lokacija za naše svrhe i to smo iskoristili maksimalno što smo mogli. Jednostavno nema mjesta gdje nismo bili kako bismo snimili par sekundi videa. I tako sekunde po sekunde video je bio gotov te smo predstavili svijetu i naš grad Županju, ali sa nove strane, iz sasvim nekog drugog kuta, novog, modernog.
Zupanjac.net: Planovi i želje?
Alen: Pa želja nam je putovati u druge gradove i snimati naše akcije, ići na takmičenja, pratiti izazov novih i atraktivnih lokacija, ali i imati dovoljno sredstava s kojim bi se to sve moglo priuštiti, jer stanje u državi je takvo da se od ovog sporta baš i ne može živjeti. I da, poruka čitateljima županjca.net ali i svim drugim građanima: Mi nismo divljaci i vandali, kad nas sretnete negdje u gradu da se penjemo po zidovima ili skačemo sa krovova, zastanite i uživajte u predstavi jer Parkour je umjetnost sporta.
{youtube}qO3sewk-Tuk{/youtube}
