Ako je tih šezdesetih godina u naselju Šećerane bilo čak petstotinjak stalnih stanovnika što u kućama („zgradama“), što u garsonjerama, što u takozvanim „Ž“ zgradama, plus oni u „Starom restoranu“, onda možemo reći da je u naselju živjelo skoro dvjesto obitelji ili domaćintava. Recimo i ponovimo, ti ljudi i obitelji – uživali su za to vrijeme i doba – vrhunski gradski standard obitavanja gledano iz današnje perspektive. Jednom sam rekao: „Amerika socijalizma.“ Sjetimo se samo: gradski vodovod i kanalizacija, urbane prometnice, pripadajući „gradski“ prateći „servisi“: trgovina mješovitom robom, mesnica, pekarnica i mljekarnica, muški frizerski, brijački obert, ženski frizerski salon (tete-gospođe Ljubice), postolarska („šusterska“) radnja majstora Filipsa, i današnjim rječnikom rečeno, „zelena“ tržnica sa stalnim betonskim stolovima za prodaju voća, povrća i seljačkih mljekarskih proizvoda donesenih iz Gradišta i/ili Štitara.
Tome i takvome urbanom naselju gravitirale su i susjedne ulice, prije svih stanovnici Prvomajske i Iliševićeve ulice te Kolodvorske ulice sve tamo do iza Remonta. Današnjim „znanstveno“ i plitičkim riječnikom rečeno, ti ljudi su uživali i „konzumirali“ sve urbane resurse Kolonije, Šećerane. Mnogi od njih – prvenstveno mladež – samo su spavali kod svojih kuća a cjelodnevno – uz pauzu za ručak – su provodili u naselju što u školi što u ostalim sadržajima od kojih su naročito koristili igralište (već tada „stadion“) Radničkog s odbojkaškim, rukometnim i košarkaškim igralištima i atletskom stazom; pa Kino; pa moderni „šeratonski“ uređen Restoran (zidovima obloženim mramorom) s pripadajućom garderobom, sanitarijama, ogromnim ogledalima u ulaznom holu, tzv. velikim „letećim“ vratima izrađenim od egzotičnih vrsta drva; pa na katu „klub-sala“ u koji se popnete na kat uređenim polukružnim, kamenom popločenim i luksuznim rukohvatom, stepeništem pripojenim gotovo ekskluzivnom ugostiteljskom prostorom. (Jedino što su Šećeranci – zauzvrat – mogli koristiti u Prvomajskoj jest „arteški bunar“ – s ručnom pumpom za točenje vode iz njega. Ha … ha … ha …!?)
I, sada bi mogli govoriti o tim pojedinim „povremenim i gostujućim“ Šećerancima koji su tu u naselje dolazili skoro svakodnevno a samo su spavali tamo odakle su dolazili. Neki su – doduše – s vremenom tako često dolazeći i postali pravi Šećeranci i/ili šećeranski zetovi.
Možda je dobro – još prije nabrajanja „povremenih“- naglasiti za stalne stanovnike da je većina obitelji u naselju bila radničkog „statusa“ i da su unatoč razlikama u radno-pravnom statusu prema mnogim, raznim direktorima, šefovima i rukovoditeljima, – da su zapravo živjeli isti svakodnevni život glede osnovnih životnih potreba jer … jer nije bilo menadžerskih visokih plaća i premija, „bonusa“ i kojekakvih enormnih otpremnina kao što je to danas. Ali, pustimo sada to: bilo pa prošlo, rekli bi danas, – jel˙da!?
U nabrajanju odnosno navođenju pojedinih od tih „povremenih i gostujućih“ neću se voditi bilo kakvim kriterijem u redoslijedu nabrajanja nego ću „onako“ izravno iz glave „bacati“ na papir iako ga – papir – neću koristiti jer sve ovo kao i do sada pišem izravno u tipkovnicu te njihove „umjetne inteligencije“ – običnog prijenosnog računala.
Braća Mišo i Nikola Gurov! – Posebno dragi i dobro primljeni ali i suživjeli s nama stalnim žiteljima naselja!!! – Mišo je bio mlađi, vršnjak i „drugar“, prijatelj sa Đuricom Milakovićem i drugima te generacije. To njihovo neobično prezime nâs ostale – šećeransku mlađariju – asociraalo je na nekakva zamišljena ruska prezimena pa se tako zbila jedna zgoda u kinu Kristal. Prikazivao se neki ratni film iz II. Svjetskog rata, mislim da je to bio film „Bitka za Moskvu“ i dok je na kino-platnu bila neka scena paljbe topova Crvene armije, na komandu glumca za paljbu iz topova, Mišo je naglas iz onoga zadnjeg reda u parteru ispod balkona kino-dvorane na sav glas uzviknuo: „Raspaljot !!!“ – Toj Mišinoj dosjetki cijela dvorana je oduševljeno zapljeskala i uskomešala se sa topovskom paljbom na kino-platnu. – Sada mi se u sjećanju na te dane čini da se Mišo nekako ubrzo zaposlio na nekoj od benzinskih crpki INE na auto-putu i jednog jutra vraćajući se s posla u prometnoj nesreći tragično smrtno stradao. Svi u Koloniji bili smo zgranuti. – Nikola Gurov opet toliko drag, simpatičan i naočit mladić, druželjubiv čovjek da ti je i danas pravo ljudsko zadovoljstvo sresti ga; vječno pozitivno raspoložen, kada se nasmije onim svojim bas-baritonom boje glasa, osjetiš toplinu i ljudskost u svemu poštenog i iskrenog prijatelja. Ponavljam, posebno naočit mladić kasnije je oženio Ljubicu galović Dragoljević, sestru moga velikoga prijatelja i subećara kakvi smo bili u mladosti sedamdesetihgodina kada smo s pajdašima Androm Kavginim, S. Markovićem, T. Talangom i Ž. Crnogorcem znali „zaružiti“ do najsitnijih jutarnjih sati a počesto i do sutradan prijepodneva kako smo učinili i jedne Nove godine jer nam je bilo rano razići se kućama pa smo uranili kod Nikole i Ljubice u sedam sati ujutro na čestitanje a oni su nas još nenaspavani srdačno primili i ugostili u onome tijesnom stanu u gradi pošte preku puta crkveu Županji. – Danas nažalost među živima nema ni moga „druga“ i prijatelja Đure Galovića Dragoljevića (kjega posebno spominjem u mojoj „Rapsodiji na Savi“), niti nažalost ni njegove sestre naočite Nikoline supruge koju do danas i nikada neće zaboraviti i preboljeti. Nikola je i danas posebno razborit i brižan čovjek za svoje bližnje. Od tada, u mladosti u Koloniji, do danas ostao je vjeran i vrijedan član KUU-a Kristal. – I Mišo a posebno Nikola tada su u govoru i razgovoru „glasili“ pomalo slično po „ličkom govorenju“ što je bilo posebno simpatično, meni posebno.
Jedan od čestih i „gostujućih“ Šećeranaca bio je i Vladimir Iličić, popularni Ćimbo. – Genijalac „sui generis“ zbog vanserijskog gimnazijalskog fenomena znanja Matematike. Mogao je odmah po maturiranju ostati i predavačem toga predmeta,a nije nego je nažalost nekom životnom „stramputicom“ ostao u Zagrebu vez životne vezanosti upravo za Matematiku. Naprotiv, i nažalost čini se nešto sasvim drugo.
Posebno popularan, došavši odnekud od Slavonskog Broda (ako se ne varam), a postao je „gostujući“ Šećeranac kasnije i šećeranski zet u obitelj Pavličić tamo iz prvoga reda, oženivši simpatičnu curu Blaženku, – bio je jedan zgodan, moderan, elegantan – nešto, samo koju godinu stariji momak po nadimku Sile! – Uvijek uredno ispeglan i čist, u trapericama najboljih marki i najboljim (najmodernijim) majicama, i – najboljim autima, od nabrijanoga „Renaulta 10“ do nekoga isto tako nabrijanoga „Opela.“ – Posebno druželjubiv i prisan prema svim pogotovo mlađim Šećerancima. Momački šarmantan i druželjubiv a ležerean u društvu prema svima i svakome, što bi posebno iskazivao na kupanju na Savi „Kod dizalice,“- uvijek mu je auto bilo otključano a na zadnjem sjedištu bila bi „šteka“ svjetski poznatih a nama običnoj raji nedostupnih cigareta. Odmah po dolasku na kupanje „društvu“ je davao na slobodno korištenje „dobar“ kazetofonski radi-aparat i/ili čak – za nas čudo tehnike – gramofon na baterije za gramofonske ploče „singlice.“ – Inače, na to „naše“ kupalište redovito je automobilom dolazio i Ilija Jurić svojom „Alfa Romeom – Giuliettom“ koja je bila statusni automobil u Zagrebu, Splitu i Rijeci a ovdje u provinciji nije ga imao baš svatko ili bilo tko. – Sile je nažalost brzo po ženidbi poginuo u prometnoj nesreći (ne sjećam se gdje i kako).
Još jedan simpatičan i druželjubiv „povremeni i gostujući“ Šećeranac nekoliko godina bio je imenom Dragan a prezimenom Turudija ili Turudić (nisam siguran). Živio je tamo u drugom „redu“ od dućana u kojemu je stanovao i popularni „Šicko“ – gospodin Šimunović. Dragan je bio posebno uredan, uvijek u modrim „riflama“ ali sa sakoom i ispeglanom tamnom košuljom. Bio je redovit u nešto starijim i ozbiljnijim društvima u Restoranu, „na Radničkom,“ a posebno u Kuglani gdje je i solidno „bacao“ kuglu na rušenje čunjeva. – Mislim da je nekamo neprimjetno nestao iz Kolonije, kao što je u Koloniju i došao. (Volio bih znati tko je Dragan bio i odakle je bio, a to nikada nisam saznao.)
Kôlo i Zrento – Zrento i Kôlo !!! – Pravi primjeri „gostujućih“ Šećeranaca. Tih godina na prijelazu šezdesetih u sedamdesete godine ova dva momka – moglo bi se reći – su i prvi „prebjezi“ iz „Graničara“ u „Radnički“. Ivan Prgić – Kôlo, i Zvonimir Šimunović – Zrento, simpatični momci „iz Županje“ postali su stjecajem te jedne okolnosti gotovo doslovce i „privremeni“ i „gostujući“ stanovnici Kolonije. – Obojica su bili mladi, vrsni i perspektivni nogometaši „Graničara“ ali su zbog svoje „nestašne“ naravi, čini mi se prkosno napustili matični „Graničar“ i prešli u „Radnički“ iako je „Radnički“ bio u nižem rangu natjecanja Vinkovačkog nogometnog podsaveza. Uz te svoje nogometaške sposobnosti u Koloniji su iskazali i svoje mladenačke, i ljudske druželjubive osobine pa su jednostavno doslovce postali „privremeni i gostujući“ Šećeranci jer su se i izvanogometno družili i naveliko prijateljevali s ostalim momcima iz naselja.
Praim (Prajim) – Vinko Pastuović, nadimkom – Praim(Prajim) – vaninsttitucionalna poveznica jednog i drugog dijela Županje koji je informativno pokrivao aktualnosti „rekla-kazala“ događaja tamo u“u Županji“ i ovdje u Koloniji. Bio je (i ostao) čovjek ogromnog broja ljudskih poznanstava na razini svakodnevnih saznanja u cijeloj Županji. Dalmoš podrijetlom, bio je po ocu, prijatelj moje obitelji tako da mi je Vinko bio naročito „zanimljiva“ osoba. Radio je u tvornici u ne znam kojemu zanatu pa je poznavao nas Šećerance, a bio je kao ljubitelj nogometa na neki način vezan za „Radnički“. Kasnije su mi pričali da je bio i nogometni sudac čak do ranga druge lige HNS-a. U dokolici poslijepodneva pony-biciklom bi se dovezao tu u Koloniju i ovdje provodio vrijeme „obilaska“ „Radničkog“ i skupljao svakodnevne novotarije Šećerane pa onda sutradan to pripovjedao poznanicima i prijateljima „u Županji“. U svemu tome dobroćudne naravi nikome nije bio drzak ili nedajbože dosadan i mrzak, pače, bio je vrlo ugodan sugovornik o svemu i svačemu na razini tzv. „površnih, svakodnevnih“ aktualnosti u cijeloj Županji pa i u Koloniji dok naselje Šećerane nije doživjelo svojevrsnu socijalnu i sociološku katarzu. – Elem, – Vinko Praima (Prajim) bio je i ostao dobro obavješeten izvor aktualnih informacija o koječemu i svačemu na obje strane „u Županji“ i „na Šećerani“.
Zizo – profesor, akademski slikar Ivan Herman, pravi „Županjac“ koji je valjda – koliko se meni čini – svoj cijeli radni vijek proveo u Koloniji kao nastavnik u „Osnovnoj školi Borisa Kidriča“ i nešto malo u Gimnaziji. – Bio je omiljen i naročito respektiran od svih stanovnika naselja Kolonije. Mislim da je na neki sebi svojstven način volio Koloniju, Šećeranu i kao mjesto svojih inspiracija i svoga društvenoga djelovanja i stvaranja. – Mi učenici, „osnovci“ pamtimo ga i kao dobroćudnoga mladoga nastavnika, pomagača profesoru Josipu Barišiću, ravnatelju škole, za učeničke školske i vanškolske nepodobnosti kao što je primjerice preuranjeno kupanje na Savi. – Osobno pamtim profesora Hermana kao čovjeka posebne osobnosti u najljepšem sjećanju iz dana eksperimentalnog emitiranja radijskih emisija “Frole traktoriste“ kada je na snimanjima ili izravnom emitiranju na Radio Županji izvodio simpatične egzibicije s tonskim realizatorom „špajzer Markom“! – Iako sam ovim napisom spomenuo profesora Hermana kao „povremenog, gostujućeg“ Šećeranca, – osjećam neminovnim iskazati ogromno poštovanje prema njemu jer je tako nesebično davao svoju likovnost i postao otac ukupne likovnosti cijele Županje i županjskog kraja !!!
Poštovani moji čitatelji, ovaj puta sam malo odužio i dosadio vam pa se ispričavam.
Zdravi i veseli mi bili.
Borislav Maričić
