Naselje Županja zabilježeno je prvi puta na geografskoj karti Ugarske i Hrvatske u prvoj polovici 16. st. kao Zapona blacio (Maričić, 2003:54). Na ovom je području od kasnoga srednjeg vijeka prevladavalo stanovništvo katoličke vjeroispovijesti (Jelić, 1997:6). Povijesni izvori bilježe značajnije promjene za razdoblja turske vlasti (1536.-1691.), naročito velike migracije stanovništva tijekom 17. st., kada su ratovi s Turcima ovdje bili najintenzivniji.
Autori koji su se bavili prošlošću županjskog kraja (Ivan Jelić, Krunoslav Tkalac), ističu u predturskom razdoblju prisutnost patarena – pripadnika srednjovjekovne Crkve bosanske. U nedostatku neposrednih povijesnih izvora iz vremena turske vlasti zaključuju da su, analogno sličnim područjima, patareni i dijelovi katoličkog stanovništva prešli na islam, uglavnom radi gospodarskih olakšica i mogućnosti napredovanja na društvenoj ljestvici. Malobrojni preostali katolici potpadali su pod tramošničku župu u Bosni, gdje su djelovali franjevci (Jelić, 1997:7).
Nakon oslobođenja 1691., došlo je do promjena u strukturi graničnog područja, odlazi dublje u unutrašnjost. Na njihovo mjesto ubrzo je došao novi živalj, koji se s princom Eugenom Savojskim povukao iz Bosne nakon vojne akcije 1697. godine. Ista vjera i jezik brzo su stopili novopridošlo stanovništvo s malobrojnim preostalim starosjediocima (Jelić, 1997:7). Mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine, Sava je postala gotovo stalna granica (osim 1718. do 1739.) između Osmanskog i Austrijskog carstva pa su bečke vlasti na tom području uspostavile vojno-obrambeni teritorij, u okviru kojeg je i Županja bila važna granična postaja.
Nakon protjerivanja Turaka iz Slavonije, Pečujska biskupija iz Ugarske proširila je jurisdikciju na cijelo oslobođeno područje do Save. Kako bilježi rukopis u Župnoj spomenici, a sudeći po evidenciji rođenih i umrlih, 1717. osnovana je u Županji župa posvećena sv. Ivanu Usjekovanu, kojoj su pripadala i susjedna naselja Bošnjaci i Štitar. Župom su u početku upravljali “oci reda sv. Franje Serafinskoga” (Spomenica: 2/4; rkp.). Kao prvi upravitelj zabilježen je otac Juraj Milošević (1717.-1723.).
Prva županjska crkva, prema podacima u Spomenici, smještena nešto bliže Savi nego današnja, bila je izgrađena od drveta i blata, a imala je tri žrtvenika: Usjekovanje sv. Ivana, Gospe Arabske i Sv. Marije Mandaljene (Spomenica: 6/9; rkp.). Osim crkve, stari Županjci imali su i kapelicu sv. Roka “podignutu iduć Bošnjacima” (Spomenica: 2/4; rkp.).
Prvu kanonsku vizitaciju obavio je pečujski biskup Franjo Nesselrod 1729. godine. Iduću je 1755. godine izvršio biskup Juraj Klimo. Županja je tada imala 708 stanovnika, odnosno 136 obitelji. Na području Brodske pukovnije do 1756. župe su vodili franjevci koji su od puka skupljali biračinu i od toga živjeli. Zamijenilo ih je svjetovno svećenstvo. U okviru sveobuhvatne organizacije i nadzora života i rada u Granici, vojne vlasti vodile su brigu i o vjerskom životu graničara. Odlazak u crkvu nedjeljom i blagdanom bio je obavezan, a sjedenje u gostionicama tih je dana bilo dozvoljeno isključivo strancima – putnicima.
Godine 1781. županjska župa izdvojena je iz udaljene Pečujske biskupije i pripojena bližoj Bosansko-Đakovačkoj i Srijemskoj, u čijem se sastavu i danas nalazi. Bošnjaci su postali samostalna župa 1789. Županjci i Bošnjačani uskoro su se zavadili zbog pitanja vlasništva kapelice sv. Roka. Svečeva slika konačno je iz trošne kapelice na razmeđu dvaju naselja prenešena u županjsku crkvu.
Jedan od značajnijih upravitelja županjske župe bio je velečasni Antun Sunčić (od 1766. kapelan, od 1773. upravitelj župe i prvi župnik), koji je zajedno sa župljanima odlučio staru i trulu drvenu crkvu zamijeniti novom, izgrađenom od “čvrstoga gradiva”. Temeljni kamen položen je 1800. godine, a crkva je dovršena za dvije i pol godine: 14 hvati duga, 5,5 široka i s tornjem visokim 14 hvati. Izgrađena je u baroknoklasicističkom stilu, kao i većina ostalih na prostorima Vojne krajine s početka 19. st. Narednih godina u unutrašnjost su smješteni oltari: glavni u slavu svetog Ivana Usjekovanog (1803.), te bočni u čast Pohođenja Blažene Djevice Marije i svetoga Roka (1808.). Uskoro su nabavljena tri zvona za toranj, orgulje i Sveti Grob. Župnik Sunčić uspio je također trošnu drvenu kapelicu sv. Jurja zamijeniti novom, zidanom opekom (Spomenica: 7/9; rkp.).
Sredinom 18. st. bečke vlasti naredile su ušoravanje sela. Tada je i stari dio današnje Županje dobio urbanistički oblik koji je u osnovi sačuvan sve do danas (Jelić, 1997:8). Početkom 19. st. došlo je do preustroja Granice. Cijela županjska Posavina se našla u sastavu 7. Brodske pješačke pukovnije, a Županja je postala središte 11. kumpanije vojno-upravne jedinice. Od tog vremena mjesto se ubrzano razvijalo. Vojna krajina dokinuta je 1873. godine, a prijelazno razdoblje do dolaska razvojačenih područja pod bansku, civilnu upravu, trajalo je do 1881. Županja tada postaje sjedište kotara koji je, prema statistikama Glasnika biskupija Bosanske Srijemske za godinu 1892., imao najveći postotak katoličkog stanovništva (95%) u tadašnjoj Srijemskoj županiji (1892:161). Na razvojačenim područjima razvijaju se novi, slobodniji kapitalistički odnosi. Šumsko bogatstvo do tada pod krajiškom upravom, prelazi u vlasništvo imovnih općina i državnih šumskih uprava. Količina i kakvoća drvnog materijala privukle su strane poduzetnike, Engleze i Francuze, koji na ovom području razvijaju drvnoprerađivačku proizvodnju. Krčenjem šuma i prijevozom trupaca do željezničkih i plovnih puteve kirijašenjem bavilo se domicilno i stanovništvo doseljeno iz drugih hrvatskih krajeva (Like, Gorskog Kotara) te iz Slovačke. Prestankom proizvodnje mnogi od njih trajno su se nastanili u Županji.
Ukidanje Vojne krajine ubrzalo je raspad seoskih kućnih zadruga koje su do tada bile osnova gospodarskog i društvenog života. Istovremeno dolazi do socijalnog raslojavanja. Javlja se građanski sloj uglavnom njemačkog podrijetla. Stari su se Županjci i u tim prijelomnim vremenima pokazali pravim vjernicima. Vođeni župnikom Lukom vitezom Falićem 1899. godine, u crkvu su postavili nove orgulje koje je izradio poznati graditelj Ferdo Hefferer. Iste godine osnovana je Bratovština Presvetog Srca Isusovog. Članovi su revno prikupljali novac te njime 1901. godine nabavili za crkvu oltar Presvetog Srca Isusovog, “jedan od najljepših čitave naše biskupije” kako piše tadašnji župnik (Spomenica; rkp.). Posveta oltara obavljena je 11. rujna 1901. Godine 1902. Županju je posjetio tadašnji biskup Anđelko Voršak radi podjela sakramenta Svete Potvrde.
Slijedeći važniji datum u povijesti županjske župe bio je 8. rujan 1915. Tog je dana otac Valerije Filipović, propovjednik iz Tolise, obavio blagoslov postaja Križnoga puta koje su tijekom te i prethodne godine izgrađene oko crkve. Na blagdan Presvetog Srca Isusovog 1922. svečano je blagoslovljena nova kapelica podignuta u istu čast na samoj savskoj obali, u ulici koja od crkve vodi do Save. Kapelica je izgrađena darovima župljana i drugih dobrotvora. Županjski su župnici redovno vodili Tijelovske procesije do te, u narodu omiljene kapelice, sve dok se 1985. godine nije srušila zbog dotrajalosti. Godine 1927. nabavljen je za crkvu oltar Majke Božje Lurdske koji u donjem dijelu ima Božji Grob. Iduće godine podignut je oltar u čast svetom Antunu. Oba oltara djelo su vinkovačkog umjetnika Pellarinija.
Od župnih događaja novijeg datuma trba spomenuti 1954. godinu kada su na župu došle časne sestre Svetog Križa iz Đakova te preuzele orguljašku i sakristansku službu, kućanstvo u župnom domu i djelomično katehezu. Mjesto i župa rasli su narednih godina. Temeljni kamen za novu crkvu (i župu) Svetog Nikole Tavelića položen je i blagoslovljen 1971. godine. Prošlost župe Mučeništva sv. Ivana Krstitelja bilježi, nažalost, i jednu nelijepu epizodu: sukob župljana okupljenih oko dvojice svećenika, jednog smijenjenog sa župe i drugog novoimenovanog, koji je kulminirao 1976. godine. Dva suprotstavljena tabora u narodu su prozvana Crveni i Žuti. Po sređivanju prilika mogao je novoimenovani župnik Martin Radman započeti svoj rad na župi. 1980. godine završena je temeljita obnova crkve, a 1983. biskup Ćiril Kos blagoslovio je novoizgrađeni župni centar.
Od 1984. godine župnik ove župe je vlč. Ivan Varoščić.
Županjski “Caritas” otvoren 1985. godine najznačajniju djelatnost obavljao je u vrijeme Domovinskog i rata u susjednoj Bosni i Hercegovini. Nakon rata na županjsko područje doselio se velik broj katolika iz Bosanske Posavine koji su se aktivno uključili u župna zbivanja.
Danas se u unutrašnjosti crkve nalazi šest oltara:
– glavni – Mučeništva sv. Ivana Krstitelja
– bočni – Blažene Djevice Marije, Sv. Josipa, Sv. Antuna (postavljen 1928. god.), Presvetog Srca Isusovog (postavljen 1901. god.) i Gospe Lurdske s Božjim Grobom u podnožju (smješten 1927. god. ispod kora).
Tijekom 2002. crkva je, zahvaljujući najvećim dijelom darovima župljana, temeljito obnovljena. Na bočnim oltarima i kipovima izvršeni su restauratorski zahvati, a glavni oltar proširen je s obje strane kipovima sv. Petra i sv. Pavla. Sredinom 20. stoljeća kazule, tj. misnice, rjeđe su se javljale kao dar, vjerojatno zbog skupoće izrade. Ako su se i darivale, obično se udruživalo nekoliko osoba ili su ih poklanjale bogatije županjske obitelji (npr. Brunschmidtovi). U tom slčaju darovatelji su snosili troškove, a sami nisu izravno sudjelovali u izradi i ukrašavanju misnica. Prema sjećanju kazivača, materijal za izradu, najčešće svila ili brokat, nabavljao se u Italiji, a misnice su radile časne sestre u Đakovu. Boju, kao i motive koji će se naći na pojedinim primjercima, određivao je župnik već prema potrebi. Po završetku izrade, misnice su se obično davale na uvid darovateljima. U posljednje vrijeme darivanje misnica učestalija je pojava, jer se više ne upotrebljavaju skupocjene tkanine, nego lakši i jadnostavniji materijali, ukrašavanje je decentnije, a znatno se promijenio i kroj. Osim dijelova svećeničkoga ruha, župljanke su darivale i različite predmete za opremu crkvenog interijera, posebice oltarnike, antependije, purifikatorije te, nekada, oltarne jastučiće. Kaležnjak, tj. purifikatorij je četvrtasti bijeli rupčić, najčešće izrađen od tkanja i ukrašen s dvije strane čipkom ili nekom od tehnika bijelih vezova. Oltarni jastučići služili su nekada kao podloga Misalu, umjesto današnjeg postolja, i također su često darivani u crkvu. Također su izrađivani od tkanja i ukrašavani različitim vrstama ručnog rada.
Na širem županjskom području, unatoč brojnim teškom događanjim posljednjih nekoliko stoljeća, prevladalo je stanovništvo katoličke vjeroispovijesti. Višestoljetna prisutnost Crkve na tim prostorima duboko je prožela svkodnevni život ovdašnjih stanovnika, prije svega, starosjedilaca Šokaca. Stanovništvo doseljeno iz Bosanske Posavine također ima vrlo jaku katoličku tradiciju, učvršćenu petstoljetnom djelatnošću franjevaca.
Katarina Bušić, prof
