Neki dan preturao sam po jednoj staroj ladici koju godinama nitko nije ni otvorio kako treba. Ona ista ladica u kojoj završe sve sitnice koje jednom postanu “nevažne”, a zapravo u sebi nose čitave živote. Papiri požutjeli od vremena, nekoliko starih fotografija bez rubova, zahrđali ključevi od tko zna čega… i tamo, skroz na samom kraju, u najtamnijem kutu, prstima napipam nešto tvrdo i lagano. Izvučem ga van i na trenutak ostanem potpuno nijem.
Mali komad plastike. Jednostavan, gotovo bezvrijedan. A opet neobičan, oblikom neodoljivo podsjeća na Mercedesovu zvijezdu.
O, Bože… kako su se samo u sekundi otvorila sva vrata prošlosti.
Kao da je netko okrenuo prekidač u glavi. Odjednom opet čujem škripanje parketa u školskom holu, osjećam miris jeftinog parfema i muškog Pino Silvestre pomiješan s dimom cigareta i vinom iz boce skrivene ispod stola, vidim ona treperava svjetla diskoteka i lica ljudi kojih odavno više nema ni na ulicama ni u životu. Nevjerojatno je kako jedan običan predmet može u čovjeku probuditi čitavu eru.
Danas klinci glazbu nose u džepu. Sve im stane u mobitel, na jedan dodir prsta. Nama je glazba nekada bila događaj. Ritual. Nešto što se čekalo, čuvalo i poštovalo.
Slušala se isključivo s gramofonskih ploča. Postojale su dvije vrste: velika Long Play ploča i mala singlica. LP je tada bio pravo tehnološko čudo. Cijeli album na jednoj ploči! Dvanaest, petnaest pjesama bez prekida. Nama je to zvučalo gotovo nestvarno, kao da je budućnost stigla prerano.
Ali prava kraljica bila je singlica.
Mala ploča sa samo dvije pjesme – jedna na strani A, druga na strani B. I upravo su se na tim singlicama vrtjeli najveći hitovi, pjesme zbog kojih se ludovalo, zaljubljivalo i ostajalo na podiju do fajronta. Singlica nije bila samo ploča. Bila je trenutak vremena. Komadić mladosti.
Razlikovale su se i izgledom. LP velik i ozbiljan, gotovo trideset centimetara promjera, a singlica mala, jedva sedamnaest. Ali imala je onu ogromnu rupu u sredini. E baš u tu rupu stavljao se ovaj mali plastični adapter koji sada držim u ruci. Taj komadić plastike bio je spas za stare gramofone koji nisu imali odgovarajući utor. Bez njega ploča bi plesala po tanjuru, preskakala i kvarila pjesmu. S njim je sve sjedalo savršeno na mjesto.
I gledam ga sada nakon četrdeset godina i ne mogu vjerovati koliko emocija može stati u nešto tako malo.
U ono vrijeme glazba nije svirala samo u kućama. Svirala je svugdje. Na radiju, u zadimljenim diskotekama, po vatrogasnim domovima, na kirvajima, svadbama i lokalnim zabavama gdje se okupljalo pola mjesta. U našoj Županji postojalo je nekoliko ljudi koji su imali ogromne kolekcije ploča i za nas su bili skoro pa zvijezde. Zvali smo ih disko džokeji.
Kako su samo vješto rukovali tim vinilima. Iz jedne kutije vade ploču, drugom rukom već traže sljedeću. Točno su znali kada treba pustiti brzu stvar da podignu atmosferu, a kada lagani sentiš da se svjetla malo priguše i da krenu pogledi ispod oka.
A na podiju… ludnica.
Đuskalo se na sve moguće načine. Nitko nije mario pleše li pravilno. Treslo se ramenima, vrtjelo kukovima, skakalo, mahalo rukama. Svatko je imao neki svoj stil i svoju ludost. Tek kasnije pojavile su se one zajedničke koreografije koje bi u sekundi povukle cijelu salu kao jedan val.
Ali ono najvažnije uvijek se čekalo pred kraj večeri.
Sentiši.
Kad bi krenuli prvi lagani taktovi, cijela bi se atmosfera promijenila. Kao da netko odjednom utiša svijet. Glasovi postanu tiši, svjetla mekša, a srce počne lupati jače nego ikad.
Ali da prvo pojasnim za ove mlađe generacije. Sentiši (od riječi sentimentalan) ili laganice su kultne spore, romantične pjesme uz koje se plesalo u paru na zabavama i maturalcima tijekom osamdesetih godina. Služili su kao savršena prilika za zbližavanje, a u diskotekama su označavali trenutak kada se atmosfera primirila. Nezaboravne balade bendova i izvođača kao što su Foreigner (I Want to Know What Love Is), Scorpions (Wind of Change), Chris de Burgh (The Lady in Red) i George Michael (Careless Whisper). ali i domaća pop i rock scena uz pjesme grupa poput Prljavog kazališta (Mi plešemo – balade), Crvene jabuke (Tuga, ti i ja), Parnog valjka (Kao ti), te Zabranjenog pušenja (Fikreta).
Za nas balavce to je bio trenutak istine.
Cijelu večer držao si na oku onu jednu curu zbog koje si zapravo i došao. Pratio jesi li joj možda zanimljiv, gleda li prema tebi, smije li se dok prolaziš pokraj nje. A onda bi došao sentiš i odjednom bi sva hrabrost nestala.
Sjediš za stolom, grlo suho, dlanovi mokri, a noge kao od drveta. Gledaš kako vrijeme curi i znaš – ako sada ne ustaneš, možda će je pozvati netko drugi.
A ona sjedi tamo, kao potpuno nezainteresirana. Pogled malo lijevo, malo desno. Kao da joj je svejedno, a znaš da i ona čeka.
I onda se nekako natjeraš. Ustaneš. Napraviš tih nekoliko koraka koji se čine duži od cijelog života i promuklim glasom izustiš:
“Molim za ples?”
Nikada neću zaboraviti taj osjećaj iščekivanja dok čekaš odgovor. To je trajalo možda dvije sekunde, ali nama se činilo kao vječnost.
U ono vrijeme odbiti dečka za ples smatralo se gotovo uvredom, pa su cure rijetko odbijale. Ali svejedno, dok čekaš da ustane sa stolice, kroz glavu ti prođe sto najgorih scenarija. Doduše, mogla je odbiti, ali po nekim tadašnjim nepisanim pravilima, onda taj ples nije smjela plesati sa drugim.
A kad bi konačno ustala i stavila ti ruke oko vrata… gotov si.
U tom trenutku mogao si se rastopiti od sreće.
Da. Postojala su ta nepisana pravila. Dečki su cure držali oko struka. Oni malo hrabriji spuštali bi ruke niže prema leđima. Ali pazilo se na granicu. Ako bi ruka “slučajno” skliznula prenisko, odmah bi te društvo gledalo poprijeko. To je bilo rezervirano samo za “ozbiljne parove”. Poljubac?! Skandal.
Mi ostali samo smo pokušavali preživjeti vlastitu nervozu.
Dlanovi mokri od znoja, srce lupa kao ludo, a noge nespretne pa svako malo nagaziš djevojku. I onda joj tiho promrmljaš “oprosti”, a ona se samo nasmiješi. I taj osmijeh ti bude dovoljan da nekoliko dana lebdiš iznad zemlje.
Za vrijeme sentiša nije se puno pričalo. Nije ni trebalo. Dovoljna je bila blizina. Miris njezine kose. Toplina obraza. Osjećaj da držiš nekoga tko ti u tom trenutku znači više od cijelog svijeta.
Sjećam se svog prvog sentiša kao da je bio sinoć.
Školski hol. Sedmi razred. Glazba svira s nekog starog gramofona koji povremeno zakrči. Skupio sam tada svu hrabrost koju jedan klinac može imati i pozvao Vesnu Urošević, svoju razrednu kolegicu iz klupe do moje.
Kad smo počeli plesati, tresao sam se kao u groznici. Doslovno. Tijelo me nije slušalo. Nisam znao gdje s rukama, kamo gledati ni kako disati normalno. Ali danas shvaćam da je upravo u tome bila sva čar.
To je bila ona prava, nevina trema koju poslije u životu više nikada ne doživiš na isti način.
I cijela moja generacija prošla je kroz isto vatreno krštenje. Svi smo barem jednom stajali ukočeni na sredini plesnog podija, uvjereni da će nam srce iskočiti iz grudi.
Bilo je to jedno drugačije vrijeme. Sporije, skromnije i možda siromašnije za mnogo toga što danas imamo. Ali bilo je bogato za ono najvažnije – za emociju, iščekivanje i one male trenutke koji čovjeku ostanu urezani duboko pod kožu cijeli život.
A evo, dovoljno je bilo samo pronaći jedan zaboravljeni komadić plastike na dnu stare ladice… i odjednom opet čuješ kako negdje u daljini pucketa gramofonska ploča.
Zoran Lucić
