PJESMA MOME GRADU
Pored toliko ljepota na ovome svijetu
Moje srce uvijek istu oazu bira,
Te se k njoj usmjerava u zanosnome letu
I potom napaja spokoja i mira.
Tako to biva kad dođem svome gradu:
Kad lagano šetam našim Velikim krajem,
A srce treperi u tom divnom skladu,
I cijelo mi biće zablista novim sjajem.
A Bog valjda baš hoće tako,
Da ljudi osjete tu toplinu iz mene,
Pa mi pozdrav i osmijeh uputi sva’ko
I radost našim gradom kolati krene.
U svom hodu u Gaćance svratim često,
Gdje duša uvijek Zdravo Marijo moli,
Te ispuni blagoslovom tu ulicu i mjesto,
I podsjeti na Majku koja najiskrenije voli.
I tako, odvedu me noge i do šetnice na Savi,
Što nam rijeku na dlanu nudi.
A Sava, koja odražava nebeski svod plavi,
Priču priča: kakav je život, kakvi su ljudi.
Život se pruža kao cesta, a teče kao rijeka,
Te začas napuštamo ovo predvorje Raja,
I unatoč tome što svak’ neko bolje vrijeme čeka,
Brzo tom cestom dođemo do kraja.
Jednom ću i ja dobit poziv od Boga
Da na tom putu u Nebo zakoračim.
Zato neka znaju svi ljudi grada moga:
Cijelim svojim bićem vas volim!
Magdalena Pastović
