ŠOKAC
Bol me grize i tuga spopada,
Pa ne mogu spavati u miru,
Jer šokačka obitelj propada,
Moji Šokci tiho izumiru.
Brojni stare, a bez potomaka,
U vremenu s puno pobačaja,
Nema djece, cura, ni momaka,
Nestaje nam starih običaja.
Mladež nam se u tuđini skita,
Širom svijeta traži koru kruha,
Šokadijo slavna, plemenita,
Što li ti se priprema i kuha.
Kroz povijest su ljudi u povorci
Od Šokaca dobivali hranu,
Danas, eto, hranu traže Šokci,
Napuštaju zemlju opjevanu.
Na sve strane njive neorane,
Pašnjaci su i okoli pusti,
Duž šljivika strše suhe grane,
Iznad sela oblaci su gusti.
I baš zato tugujem nad time,
To me slama, probada i sječe,
Ime Šokac – to je moje ime,
Šokadija kroz žile mi teče.
Pavao Jelović
