Odsvuda se tama iznad nas nadnijela
Zamrle su njive, opustjela gumna,
Slavonija nije kao nekad šumna,
Posve su drukčiji i njive i sela.
Postali su rijetkost bunari i đerme,
Ni koliba nema, ambari su nestali,
U slavonskim kućama prazniji astali,
Za napravit kruh, čujem, fali germe!
Slavoniju danas čudan vjetar šiba,
Zato se sve rjeđe obrađuju polja,
Ratari su umorni od surovih nevolja,
Nadanje za bolje – u njima ugiba.
Baš svugdje su manji i prazniji torovi,
Na pašnjacim’ nema čordi ni čordaša,
Ne čuju se povici starih kočijaša,
Sve brže zamiru slavonski šorovi.
Pred kućama klupe tek negdje postoje,
Čijala i prela već su davna prošlost
Govoreći ovo protkiva me žalost,
Jer ljudi se, izgleda, još gorega boje.
Svinokolje, vršidbe, kirbaji i svadbe
Izgubiše svoje dugovjeke draži
Strani su nam danas slavonski pejsaži,
Na njima se pjevaju neke nove skladbe.
Nadaleko poznato od šifona rublje,
Kabanice, pršnjaci, špenzleta, šeširi
Ponegdje se čuvaju kao suveniri,
Polagano tonu u zaborav dublje.
Još jedino slavonsko izdržljivo hrašće
Snijegu, tuči, kiši i mećavi prkosi,
Slavonija žilavo sve nevolje podnosi,
Priviknuta trpnji na svakakvo bešćašće
