Sjedim tužan pod okriljem noći
Razmišljajuć’ o bezumlju strogom,
Radi kojeg nikad neću doći
U Hrvatsku da joj kažem zbogom.
Glavinjat ću po stranomu svijetu
Pri svjetlosti treperećih zvijezda,
Osjećati neizmjernu sjetu,
Zbog mojega srušenoga gnijezda.
Sanjati ću, sve do svojeg groba
Spačvu, Studvu, Vrbanju, Soljane,
No neću ih, zbog čudnih spodoba
Posjetiti ni pred smrtne dane.
Prestati ću tek kada izdahnem
Sniti Cerje, Sitnatovo, Brišće,
Radi kojih često suzu kanem,
Jer me uz njih čvrsta ljubav stišće.
A ta ljubav vjerujte mi, ljudi
Danonoćno neizmjerno vrije
Zato, sirot, kličem rodnoj grudi:
Nek Bog čuva raskoš Slavonije!
Pavao Jelović
