Sjedila je u parku na hladnoj klupi
Pa sam joj prišao da popričam s njom,
Kroz suze mi je rekla: “Ja živim u šupi,
Jer je se srušila kuća u dvorištu mom”.
Uzdišući duboko, o sebi mi je pričala
I uz jecaj kazala: “izgubila sam sinove,
Obojica su, sinko, na bojišnici pala,
Zbog naše slobode i države nam ove”.
Bolno sam se osjeć’o slušajući staricu,
Koja nema čestitoga smještaja,
Tuga joj se vidjela na staračkome licu,
Često sirota zaspe čak bez zalogaja.
Znoj me je oblio i zaiskrile su mi suze
Pa sam nastoj’o čim prije otići,
Dadoh joj par kuna, ona ih nevoljko uze,
Potom se teško uspjela s klupe podići.
Vječno ću se sjećati tog tužnog susreta,
Uistinu me je on duboko ganuo,
Dugo će me zbog njega prožimati sjeta.
Pri odlasku sam joj samo rukom mahnuo.