Dio Putopisa iz 1878. godine.
( Izvornik je na njemačkom jeziku. Tekst je preveden mrežno, pomoću MachineTranslation.com )
( Iz Babine Grede ) Po prekrasnoj mjesečini vozili smo se oko dva sata do Županje, pristaništa savskih parobroda koji redovito putuju od Siska do Zemuna.
Sava nije laka za plovidbu danju a vrlo je teška za plovidbu noću, jer teče u zavojima i petljama; ravni put često vodi u močvaru i na pijesak, a duboke sjene šuma uz obalu varaju, čak i kad mjesec sjaji tako kristalno kao te noći. Kad smo stigli na pristanište nitko nije znao reći sat dolaska broda, a agent je rekao da bi bilo najbolje strpljivo ga čekati na obali; jer ako brod uopće dođe, doći će brzo i iznenada i neće dugo ostati. Ako bih se negdje sklonio mogao sam prespavati ili propustiti odlazak. Nema čekaonice, pa čak ni krova za one koji čekaju; pridružio sam se dakle ljudima, koji su prilično brojni ležali na visokom obrambenom nasipu, u zavjetrini hladnog noćnog vjetra. Rijeka je jasno odražavala mjesec na svojoj tihoj, nepomičnoj površini. Tamno se prostirala, šuma i grmlje na bosanskoj strani. Tako smo ležali do svitanja dana. Usred močvara s one strane obale odjeknulo je kukurikanje pijetla. Stoji tamo prijeko i usamljena turska stražarnica. Ubrzo se javio još jedan pijetao u Županji, na austrijskoj strani; drugi i treći su se složili; a onda su se priključili svi pijetli slaveći zoru. Na uzdignutom nasipu kukurikanje stotina pijetlova na malom prostoru, paralo je uši.
Prizori u Babinoj Gredi, krajolik na obali Save kod Županja, obuzeli su me kao da sam tisuću milja daleko od bilo kakvog meni poznatog života. Parobrod, koji je stigao u 9 sati ujutro, a ne u 1 sat ujutro – savska magla regulira promet tamo – trebao me vratiti u kontakt s civiliziranim svijetom. Zanimljivost Županje je da se brod, prema kojem se s nestrpljenjem gleda na sjeverozapadu, čini kao da dolazi odozdo, odnosno jugozapadno: toliko je uzak južni otvor savskog zavoja na čijem se zakrivljenom dijelu nalazi pristanište. Na brodu je bila šarena gomila: austrijski časnici sa svojim obiteljima – husaru nalik, bosanski franjevac s kratkim brkovima i obrijanom bradom; turski ulema, sudeći po dostojanstvenom izgledu, vjerojatno šejh, tri turska časnika, nekoliko turskih vojnika, vjerojatno časnički sluge, i “manipulativni” dočasnik, prepoznatljiv po metalnom pisaćem priboru za pojasom i boljoj odjeći.
Svojim ponašanjem i odjećom najzanimljiviji bio je ulema. Nosio je žute babuše i ispod njih žute kožne čarape, kaftan svijetlih pruga, a preko njega drugi od crne, tanke vune, sličan merino sutanama naših redovnika, ali kraći; crvena kapa s bijelim muslinskim turbanom i crvenim pojasom. Sveti čovjek bio je blijed i očito prilično bolestan; Većinu vremena ležao je nepomično na gornjem sjedalu – i pravio grimasu kao da ni o čemu ne razmišlja. Tijekom poslijepodneva obavio je svoju molitvu. U tu svrhu kapetani dopuštaju Turcima da uđu u prvi razred, gdje obrazovanija javnost lakše promatra pobožne običaje bez ismijavanja ili prigovora nego seljački narod na palubi. U svom dnevniku nalazim sljedeće riječi o molitvama našeg uleme: “Tepih raširen; klečali su i stajali naizmjenično; sa svakim klečanjem, četiri puta je čelom dodirivala tlo, hvatajući turban rukama. – Sveta soba gimnastike! – Ali čovjek se prevario i molio se okrenut prema jugu. Je li Allah primijetio? Brkati franjevac je ravnodušno promatrao, ostali Europljani sa suzdržanom vedrinom. Ja, budući da mu se to činilo ozbiljnim, sa suosjećanjem i sa spoznajom da na dan svetog Ivana u Leynskoj crkvi i u katedrali svetog Vida, Slovaci i Hanaki ljube tlo, baš kao i ovaj ulema. Što su duhovi manje sposobni za vinuti se, to se tijela dublje klanjaju: u džamiji kao i u crkvi, i izvan obje.”
Turski časnici, kako se činilo kapetan i poručnik, ostali su na palubi i tijekom cijelog putovanja jeli samo grožđe koje su ponijeli sa sobom. Na brodu je bio još i jedan prilično dostojanstven turski stožerni časnik. Od svih kaura držali su se podalje. Stariji je sjedio kao Europljanin; ostali također u početku. Ali pri prvom pokretu, koji im je dao povod za to, noge su im same od sebe skliznule na usku dasku za sjedenje, i nadalje su sjedili prekriženih nogu.
Turski kapetan je bio mršav i orlovskog nosa; podređeni je nalikovao plavokosom graničarskom kaplaru po držanju i izrazu lica. Turski stožerni časnik- major je imao ženu i dijete sa sobom; ona dobro zastrta u ženskom odjeljku i debeljuškasta, u plavo tiskani pamuk odjevena djevojčica s kapicom boje trešnje na glavi, malo sramežljiva i potištena, ali od tate nježno grljena. Među damama je vladala velika znatiželja zbog zastrte. Konačno je uspjelo, jer se jedna od njih pretvarala da spava i vrebala, da bi joj ugledala lice. Odmah je došla gore i objavila da Turkinja nije ni mlada ni lijepa. U svakom slučaju utjeha za vrebateljicu, jer ni ona to nije bila.
Kad sam otišao u svoju kabinu imao sam veliku želju baciti znatiželjan pogled na bosanske krajeve koje omeđuje i oplakuje rijeka Sava od Županja do Rače, sve do mraka. Tako! Bio je uspješan samo na nekoliko mjesta. Obale su visoke, na mnogim mjestima pune trske i grmlja, pa je pogled uglavnom skriven. U glavnom skladištu bosanskih šljiva, Rajevom Selu, ništa se nije vidjelo osim vješto izgrađene šupe s najmanje tisuću bačvi, između kojih su Židovi i radnici trčali naprijed-natrag. Tek u Brčko-Palanki, bosanskom trgovačkom gradu, ukazao se privlačniji prizor. Obalu Save tamo prekida udolina potoka Svibočica. Mali grad stoji u ovoj udubini, uglavnom izgrađen na pilotima. Minareti, tržnica otvorena prema obalama Save na kojoj je u nizu bilo poredano najmanje 200 natovarenih tovarnih životinja, davali su ovom tursko-bosanskom ljudskom gnijezdu neobičan izgled.
S vremena na vrijeme, na visokoj obali, jasno ocrtani na svijetloj pozadini, mogli su se vidjeti bosanski seljaci u crvenim fesovima, s topankom, presavijenim turbanima i smeđim ogrtačima, odjeveni gotovo kao njihova plemenska braća u Gradiški ili u Lici. Zatim tu i tamo turska, pa austrijska stražarnica ( Čardak ). Pao je sumrak i promatranje tih monotonih slika je završilo.
Ono što sam uspio zaključiti iz razgovora proteklih nekoliko dana i nedavno na putovanju po Savi o prevladavajućem raspoloženju u posavskoj regiji svodi se na jednu riječ: mržnja prema Turcima. Nijedna osoba nema drugu kao što ovaj narod ima svog južnog susjeda. Potpuno prirodno! Narod također može griješiti više od jedne osobe, a nedjela svih pojedinaca u konačnici padaju na cjelinu. Mržnja prema bosanskim muslimanima je tim veća što se smatraju otpadnicima od vjere koji tlače svoju slavensku braću i koji su nekoć svoju moć stekli promjenom vjere.
U vrijeme mog putovanja, činilo se kao da će se mađarski utjecaj uskoro očitovati u korist muslimana, – Turci su imali suparnika mržnje: Mađare. – Oh, što sam sve morao čuti!
Zapoljin savez s opsjedateljima Beča 1529., Perchtoldsdorf, uništen 1683. tijekom druge opsade od strane mađarskih pomoćnih snaga; općenito stogodišnje savezništvo Mađara s našim turskim tlačiteljima, a s druge strane neizrecivi dug zahvalnosti prema caru, koji je Slavene sjeverno od Save od bijednih stanovnika, bjednijih nego danas Cigani, učinio ljudima. O svemu tome se neprestano propovijedalo, i palo je na plodno tlo.
Parobrod je nastavio ploviti prema Zemunu i Beogradu.
Op.a : U vrijeme izdavanja ovoga Putopisa, kolovoz 1878. godine u tijeku je bila vojna okupacija BiH od strane Austro-ugarske vojske. Putovanje pisca zbilo se ranije, vjerovatno 1877. godine.
Mato Dominković, svibanj 2025.
