Kada jedna mala zemlja; – ponavljam: mala zemlja, država, nacija u samo dvjema prigodama tako nebeski dostojanstveno visoko uspije sažeti svoj ukupni potentni kulturološki, humanistički, tisućuistotinu godina svekoliki uljudbeni kanonski baštinski kontinuitet i integritet ravan i čak nadmašno veći i od velikih zemalja, država, carstava i nacija starih „čak“ i dvjestotinjak godina, kojima danas vladaju eksplicitno dokazane budaletine, vjetropiri, kretenoidnoidiotski žongleri i vampiri ljudskog izgleda i svojstava mentalno neuravnoteženih i degeneričnih homo sapiensa koji rušeći sve pred cijelim svijetom najveće društvene vrijednosti dvadestijeno stoljeće građene civilizacije, razarajući je, omalovažavajući je, morbidno je čaščeći dnevno stotinama tisuća ljudskih mrtvih tjelesa, ranjenih, obazglavljenih, gladnih i jadnih ljudskih jedinki, – tada, dakle, u toj uzvišenoj atmosferi dostojanstva cjelokupnog ljudskog roda, – tada, jedan mali narod sažeto iskaže svoju veličinu i kontinuitet humanosti, ponosa radnih i umjetničkih vrijednosti najviših dosega ljudskoga roda i poroda, i to tako da u sebi cvjetaš ponosom pripadnosti tome malom-velikom narodu i naciji Vrančića, Boškovića, Tesle, Livadića, Lisinskog, Jusića, Krleže, Marinkovića, Raosa, Murtića, Zajca i … i, i Tuđmana, zašto ne i njega.
Tada, dakle, dođe ti da počastiš sam sebe i ono svoje drugo „ja“ što u nama čuči i treperi strepnjom da će se ponoviti Mariborski rudnici žrtava, Vukovari, Srebrenice pa i Jasenovci, gladna Afrika i monstruozni moskovski daždevnjak, „čovječja ribica“-Putin, Pijani Šešelj, krvoločni Mladić i blesavi Vučić koji ne zna tko mu gaće nosi i svakodnevno nuđa zaborav kretenskih gluposti koje do danas izgovori, učini, propusti učiniti i/ili barem prespava.
„Idu šorom četiri bećara / a za njima tambura udara …“ zvoni Bečkim perivojem i Paorijom od Račinovaca i cijele Cvelferije do Đakova, Našica, Požege i Osîka pa još tamo do one tanke svilene nîti što spaja plave nebeske poljane Škorine ravnice i Šiminih bećarluka iz Gradišta. – O, kako su puna prsa ponosa i slave prema onima što padoše za ovo danas u ma kakvom nas stanju zateče aktualna svakodnevica. – „Inati se …“ Kićina Slavonijo, – „Pjevaj majko ratara i bekrija …“ Vicinim tenorom i sopranom Njikoševe Vere Svobode.
Zdravi i veseli bili
