Svake godine, kad sredinom svibnja Sava počne rasti, nešto se u Županji stisne. Nije to strah, barem ne posve više je to neka duboka tjelesna memorija koja se budi bez poziva i koja ne pita za dopuštenje. Evo već 12 godina dijeli nas od onog kobnog 17. svibnja 2014., a opet, gdjekad na nasipu kod šetnice, kad gledam prema istoku i zamišljam ona pusta polja iza kojih se kriju Gunja i Rajevo Selo, osjećaj je isti kao prvog dana. Kao da rijeka i danas nešto pamti.
Tjednima prije toga ljeta koje nije htjelo doći, kiša je padala nad čitavom jugoistočnom Europom. Ciklona Donat donijela je hladniji zrak još 12. svibnja, a kišni val koji je uslijedio nije jenjavao danima. Pritoci Save Una, Vrbas, Bosna i Drina, dostigli su rekordne protoke. Sava je tako primila količine vode kakve nisu zabilježene otkako postoje mjerenja, a vodostaj je na pojedinim postajama narastao do razina koje su stručnjaci opisivali kao milenijske. U Županji su to pratili sa sve većom zabrinutošću jer je vodostaj rastao trinaest centimetara na sat. To nije metafora to je brojka koja govori sama za sebe.
Dana 17. svibnja 2014. vodostaj Save dosegnuo je nikad zabilježenih 1.194 centimetara, a nasip je puknuo na dva mjesta, u 14:55 sati u Rajevom Selu i u 15:12 sati u Račinovcima.
Vijest se proširila munjevito. U Županji, koja je u tim satima vodila vlastitu bitku s golemim vodenim valom, nastalo je ono što se teško opisuje riječima, mješavina groznice, solidarnosti i tihog užasa zbog onoga što se događa nizvodno. Naš grad je bio na nogama, a sve su ceste te noći vodile na nasip. Lopate su prihvatili i stari i mladi, žene, pa i maturanti koji su prekinuli norijadu. Ujedinjeni, neumorno smo punili vreće pijeskom i gradili zečje nasipe. Lokalna radio postaja šutjela je cijelu noć, a veliki dio koordinacije obrane i pozive za pomoć preuzeo je gradski portal, koji je u realnom vremenu organizirao ljude, tražio vodu, hranu i piće za one koji su disali na škrge radeći na bedemu. Pekare su dostavljale peciva, donosila se kava, a vodostaj se izdigao tridesetak centimetara iznad same gradske šetnice. Jedino što je stajalo između Županje i katastrofe bio je taj rukom sazidani zečji nasip. Tadašnji gradonačelnik Davor Miličević odbio je preporuku državnog stožera za evakuaciju i ta se odluka, uz svu svoju težinu i rizik, na kraju pokazala ispravnom, jer da su povukli tisuću i pol ljudi s nasipa, Županja bi bila potopljena.
Nizvodno, međutim, nije bilo tog čuda. Gunja je ostala potpuno odsječena, do nje se moglo doći isključivo čamcima i vojnim vozilima, a voda je dosezala do krovova kuća. Iz poplavljenih područja evakuirano je gotovo devet tisuća osoba i oko deset tisuća životinja, a prikupljeno je više od 180 tona leševa uginule stoke. Rajevo Selo, Račinovci, Gunja, ta su se imena u jednom trenutku zalijepila za sve naslovnice u zemlji i postala simboli do tada najveće prirodne katastrofe u modernoj hrvatskoj povijesti, s ukupnom štetom procijenjenom na gotovo 1,7 milijardi kuna. Poginule su dvije osobe, obje iz Rajevog Sela. Prva žrtva bila je 86-godišnja Ruža Sirotković, koju je prvi val vodene bujice, nakon puknuća nasipa, doslovno otkinuo i odnio. Taj detalj ni danas nije moguće čitati ravnodušno. Jedanaest godina poslije on i dalje teži, a teži i to što je sud utvrdio da evakuacija nije bila pravovremeno provedena, da je odluka za rajevačko područje donesena tek u 21 sat, iako su stručnjaci to predlagali dan ranije. Obitelji su se obraćale sudu, podnijeto je preko dvije tisuće kaznenih prijava, no Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku odbacilo ih je sve uz obrazloženje da je do pucanja došlo zbog iznimne više sile jer nasip nije bio konstruiran za takve milenijske vodostaje. Pravda se, kao i uvijek u ovim našim krajevima, pokazala skupom i sporom avanturom.
Svi pamtimo kako se cijela Hrvatska tada digla na noge. Humanitarna pomoć stizala je iz svih krajeva, vojska, policija, vatrogasci i HGSS radili su bez prestanka, a za obranu je ugrađeno više od milijun vreća pijeska. Bila je to slika solidarnosti kakvu ovaj kraj nije vidio od Domovinskog rata i na tome doista treba biti vječno zahvalan.
No onda su se kamere ugasile, a počelo ono pravo. Iako je država uložila golem novac i do sredine 2015. godine obnovila tri četvrtine uništenih kuća, potpuno je zaboravila vratiti poplavom odneseno gospodarstvo. Načelnici posavskih općina godinama su uzalud upozoravali da radnih mjesta i perspektive nema. Dvije velike tvrtke u Gunji zatvorile su vrata odmah nakon poplave, a napori da se aktivira tamošnja poslovna zona godinama su se vrtjeli u prazno zbog trome birokracije koja nije mogla riješiti obične uporabne dozvole za infrastrukturu. Poražavajući rezultati popisa stanovništva potvrdili su ono što smo svi u Posavini već znali, da naša je županija u samo jednom desetljeću izgubila preko 35 tisuća stanovnika, a gotovo trećina tog broja odnosi se upravo na županjsku Posavinu. Općine Drenovci, Vrbanja i Gunja ostale su bez gotovo 30 posto svojih ljudi. Ušminkana, ali prazna, tako danas izgleda Gunja, gdje na kućama stoje oglasi za prodaju, a pred njima tek za blagdane vidiš parkirana vozila s austrijskim i njemačkim tablicama. To je stanje koje izaziva plač i tu nitko ne pretjeruje.
Nasip je danas, s tehničke strane, doista ojačan kroz milijunske projekte modernizacije koji su obuhvatili kilometre obale od Račinovaca pa sve do Nove Gradiške. I Županja je dobila dodatnu zaštitu, moderni montažni sustav i vodonepropusnu zavjesu uz Gradski muzej. Sve su to ozbiljni i prijeko potrebni zahvati. Ali gorka hrvatska istina, ona koju mi ovdje na kavi najbolje znamo, glasi jednostavno: sigurnost od vode je konačno stigla, ali sigurnost od odlaska ljudi — nije.
Poplava 2014. godine nije bila samo prirodna katastrofa, nego i veliko povećalo kroz koje se jasno vidio naš sustav. To je sustav koji zna brzo i junački mobilizirati lopate i vreće pijeska, ali koji nema ni strpljenja ni vizije za ono što dolazi dan poslije. Koji spremno obnovi fasadu, ali ne zna obnoviti razloge za ostanak na ovoj plodnoj slavonskoj grudi.
Zoran Lucić
