Zatekli smo ih sve zajedno za stolom, poput jedne velike, složne obitelji.
Savršen domaćin
– Našli smo se u Slakovcima igrom slučaja. Otprije dvije godine znamo se s ljudima iz Konjogojske udruge Slakovci, jednom sam kod njih kupio kola za konje, a one nesretne večeri kad je Gunja poplavljena ti su se Slakovčani sami organizirali, došli su pomagati Konjogojskoj udruzi Cvelferija u izvlačenju konja. I nas. U noći, s one subote na nedjelju, javili su da nam stižu u pomoć. To su znanci, a izašli su nam u susret. To nas je silno dirnulo, ta pomoć dobrih ljudi, gotovo nepoznatih, ni rodbina nismo – govori Gunjanac Josip Margić koji se s obitelji smjestio u kuću, kako kaže, savršenog domaćina Blaževića. S njim je i njegova supruga Katica, nepokretna majka Manda, kći koja studira u Vukovaru i 19-godišnji sin Marko, vedar mladić s Downovim sindromom.
Pod istim krovom utočište su našle još dvije obitelji iz Gunje, Margićevi rođaci, ujak Marijan Margić, kao i Adžićevi, tetak mu sa suprugom i kćeri. Javilo mu se, veli Josip Margić, stotinu ljudi, i znanih i neznanih, koju pomažu i žele pomoći na sve moguće načine.
– Sve ovdje imamo, sve je lijepo, ljudi su u Slakovcima više nego dobri, pruže nam sve što je u njihovoj moći. Sa smještajem je sve u redu, ništa nam ne nedostaje – dodaje. Reći će, međutim, kako mu smeta što u poplavama poharanoj Gunji “ne funkcioniraju državne institucije.”
– U stožeru Civilne zaštite bio sam angažiran od početka, i gotovo sam svaki dan u Gunji, znam što se događa. A birokratizira se, čekaju se po pola dana kojekakve dozvole. Nekidan smo zbog sanacije terena, nas 40-ak volontera, satima čekali veterinarskog inspektora koji se nije pojavio – jada se Josip Margić.
Spašavanje konja
Njegova obitelj izgubila je mnogo. – Kod mene je bilo 60 svinja, preživjelo je osam. Te smo izvukli i u Otoku su smještene kod ljudi koji su nam pritekli u pomoć u ovoj muci. I dvije kobile su mi tamo, ljudi su ih prihvatili u svoje staje i brinu se o svom trošku. Uz pomoć HV-a smo to spasili, ali voda je bila toliko visoka da su preživjele samo svinje teže od 200 kilograma. A uginule svinje još leže u staji iz koje se voda povukla prije dva dana, sutra će to vjerojatno biti katastrofa – strahuje Josip Margić. Iste kobne noći izvukao je uz pomoć Slakovčana svoje konje.
– Traktorom smo ih izvezli, spašavali smo konje kao i obitelj, i psa isto. Kuća nam je na kat, što je gore, to je ostalo dobro, dok je u prizemlju sve uništeno od vode. Ništa nismo spasili sa sobom. Oko 22.30 sati te subote kada je oglašena evakuacija brzo se morali izaći, otišli smo u onom što smo imali na sebi, uzeli smo tek dokumente i nešto malo novca, za sve ostalo bilo je prekasno. Velika je to tragedija. Za Gunjance i ljude iz ostalih poplavljenih sela u okolici Županje – govori Josip Margić.
Dok je on traktorom iz sela koje je plavila voda odvozio konje, supruga je automobilom izvela obitelj na sigurno. Ostao im je u vodi kombajn, priključni strojevi. Jednaku su kalvariju prošle i druge dvije obitelji smještene kod slakovačke obitelji Blažević.
– Ti ljudi iz Slakovaca, i svi drugi, sami su došli i pomogli nam, dali kuće i staje za soku, to je velika solidarnost, a nismo znali što da očekujemo, nikad nismo bili u nekoj sličnoj situaciji, da bismo sada spoznali koliko su naši ljudi dobri i solidarni u svemu tome – kazuje.
Devetero Gunjenaca ne zna kada će kući. Boje se da će sanacija trajati dugo, strahuju da bi moglo doći do epidemije. Sumnjaju i da će iz kuća koje su danima pod vodom išta moći spasiti. – Domaćin u Slakovcima je kao naš roditelj, tako se ponaša prema nama, i on i svi susjedi, tim ljudima nikad nećemo moći dovoljno zahvaliti – govore.
Uginula stoka je gorući problem
Margić nam opisuje kakvo je stanje u Gunji, selu s oko 3.800 zbog poplave evakuiranih stanovnika, zatekao dan ranije. “U Gunji je kretanje ograničeno. Zasad srećom nema pojave zaraznih bolesti, ali mislim da je prijeko potrebno hitno krenuti u sanaciju, jer voda se povlači. Glavna cesta kroz selo sada je prohodna, tek na nekim mjestima na cesti je 10-ak centimetara vode. Neke kuće su na suhom, neke još dva metra pod vodom. Ljudi su svi evakuirani. Živih životinja u selu još ima, tumaraju psi, svinje. I jučer smo neke spašavali.
Uginula stoka je gorući problem koji se, nažalost, vrlo sporo rješava, i rekao bih da se, iako sam laik, pokušava nemoguće zbog pravila EU-a, ali ovo nije normalna situacija i to bi trebalo žurnije ići, jer ovo je katastrofalno stanje i te lešine valja ukloniti iz sela”, govori nam taj Gunjanac.
TIHOMIR BLAŽEVIĆ Slakovčanin Kod mene mogu ostati cijeli život
Tihomir Blažević, domaćin devetero Gunjanaca, ne želi se eksponirati. “Ljudi su stradali, njima treba pokloniti pažnju. A pomoći je normalno, veseli nas da smo mogli nešto učiniti”, kaže skromni Blažević, uz opasku kako ga je odlazak ljudi pred poplavom podsjetio na ono što su Slakovci prošli ratne, 1991. godine. Došavši u pomoć, izvukli su u jednoj noći iz Gunje 8 konja i jedno ždrijebe, dio je u staji u dvorištu obitelji Blažević, a potom su iz Posavskih Podgajaca izvlačili tri kobile i ždrijebe. “Kod mene mogu ostati cijeli život, kao moja obitelj su. Susjedi su pomogli napravili rampu da baka može sići u dvorište, a Marko s ujakom čisti staju i hrani konje, ne daju meni. Žene su već povrće posadile”, priča domaćin Blažević i, dodat će, u svakom zlu ima neko dobro jer kobila iz Gunje, koja je stigla s 18 dana starim ždrjebetom, sada daje mlijeko za bebu iz Ilače kojoj to pomaže kod teškog bronhitisa. “Dirljivo je sve to”, reći će potreseno, a njegov prijatelj Slakovčanin Jakob Vrdoljak kod kojeg je također jedna stradala obitelj, reći će da ljudi trebaju pomoći drugima u nevolji. Spomenuo je kako je pomoć u Slakovce dovezao i Lions club Osijek.
Nikad nije ovako bilo
U Slakovcima su utočište našle još 3 – 4 obitelji iz Gunje i drugih županjskih sela, pedesetak ljudi. “Nepokretna sam, to što nas je zadesilo strašno me pogodilo, nismo to nikad doživjeli. Popeli su me na kat, onda evakuirali, ma užas, žao mi je zbog te patnje, ali nisu me ostavljali. Ja sam u Gunji oduvijek, nikad nije ovako bilo, stari su pričali da se izlijevala Sava, ali da nikad nije bilo toliko vode. Ljudi su ovdje svi divni prema nama, i onda nam je u ovom zlu lakše. Nedostaje nam jedino naša kuća”, kaže nam baka Manda.
Sanja BUTIGAN/glas.slavonije.hr
