Nedavno je objavljena vijest kako su dječiji vrtići u Županji dupkom puni. Taj podatak zvuči vrlo pozitivno i obećavajuće, – na prvi pogled… Jer nažalost nije stvar u tome da se broj djece povećao nego se način i sistem odgoja djece promijenio.
Tradicionalni odgoj u Županji i njezinoj okolici, u srcu Srijema i Slavonije, stoljećima je bio utkan u ritam seoskog života, u strogu patrijarhalnu strukturu i u duboku ukorijenjenost katoličke vjere. Svijet djeteta bio je mali, ali čvrsto postavljen: kuća, avlija, polje i velika obiteljska zadruga pod jednim krovom činili su njegovu prvu školu, a svaki dan donosio je novu lekciju — najčešće ne iz knjige, nego iz života. I tu nije bilo ni mjesta ni govora o dječjem vrtiću.
U takvim kućama, često ispunjenima zvukovima rada i tišinom poštovanja prema starijima, odgoj nije bio samo obveza roditelja. On je bio zajednička briga cijele obitelji, cijelog roda. Bake i djedovi — dida i nana — bili su ne samo čuvari tradicije, nego i živi stupovi kuće. Djed, starješina, govorio je kratko, ali se njegova riječ daleko čula. Njegova prisutnost unosila je red; njegov je glas učenike pretvarao u slušatelje, a njegova ruka vodila mlade prema muškim poslovima: polju, konjima, drvetu, stoci. Baka je, nešto tiša, ali nimalo manje važna, oblikovala djevojčice u buduće domaćice i čuvarice ognjišta. Njezine su ruke pokazivale kako se plete, mijesi, kuha i šije, a njezine riječi bile su prve lekcije o pristojnosti, vjeri i strpljivosti. Njihova ljubav prema djeci nije bila razuzdana ni bučna, nego tiha i duboka — skrivena u priči pred ognjištem, u pjesmi koja se pamti cijeli život, u zajedničkom poslu u kojem je dijete prvi put osjećalo da pripada.
Ostatak rodbine bio je jednako prisutan. Stričevi, tetke, bratići i sestrične često su živjeli nekoliko koraka dalje, čineći gustu mrežu podrške, ali i budnog oka. U takvom svijetu gotovo svatko je imao pravo ukoriti dijete, a svako je dijete znalo svoje mjesto. Stariji su čuvali mlađe, mlađi su slušali starije — jednostavno pravilo koje je održavalo red i učilo poštovanju.
Od najranije dobi djeca su bila uključena u rad, jer se rad nije odvajao od igre. Djevojčice su s majkama i bakama brinule o čistoći, pomagale u kuhinji, učile predenje, pazile na mlađu braću i sestre… I još puno više. Dječaci su uz didu i oca išli na njivu, popravljali alat, hranili stoku, učili kako se brine o konjima. Kroz te male, svakodnevne zadatke učili su odgovornost, izdržljivost i vrijednost vlastitih ruku. Disciplina je često bila stroga, ponekad i oštra — šiba i prijek pogled bili su uobičajena pedagogija. No najveća kazna bila je sramota pred zajednicom, jer u takvom svijetu, gdje su se svi poznavali, ugled je bio dragocjen poput zemlje.
Danas je taj svijet gotovo nestao ili se preselio u sjećanja najstarijih. Moderni odgoj u Županji, kao i drugdje, više se okreće djetetovoj individualnosti, njegovim emocijama, slobodi izbora i razvoju osobnosti. Ono što je nekad bilo strogo hijerarhijski organizirano, danas se sve češće pretvara u partnerski odnos između roditelja i djeteta. Umjesto zapovijedi, dolaze objašnjenja; umjesto zajedničkog rada, tu su organizirane aktivnosti, hobiji, sportovi i digitalni svijet koji ispunjava djetetovo vrijeme. I dok se u tradicionalnom načinu djeca odgajala u krugu obitelji današnji način podrazumjeva upis djece u vrtiće.
Bake i djedovi u tom novom svijetu imaju drukčiju ulogu. Više nisu autoriteti čija se riječ ne dovodi u pitanje, nego mecene ljubavi i nježnosti, često prvi na koje se roditelji oslone kad posao pritisne. Njihova se snaga danas ne mjeri strogoćom, nego toplinom: oni popuštaju ondje gdje roditelji postavljaju granice, oni pronalaze vremena za igru, priču ili kolač kad je dan prekratak za sve obveze. Ipak, ostaje u njima onaj tihi žar tradicije — naučit će unuka kako se reže loza, ali sada iz radosti, ne iz nužde.
Najveća razlika između nekadašnjeg i današnjeg odgoja leži u samom položaju djeteta. Nekad je dijete bilo mali radnik, budući član kolektiva koji se pripremao za život kroz poslušnost i marljivost. Danas je dijete pojedinac sa svojim pravima, željama i potrebama, a odrasli su ti koji nastoje pronaći ravnotežu između granica i slobode, između discipline i razumijevanja.
Ipak, unatoč svim promjenama koje su zahvatile slavonsko-srijemski kraj, jedna nit ostaje neprekinuta: važnost obitelji. U Županji i danas postoji taj duboki osjećaj pripadnosti i blizine. Današnji roditelji, makar živjeli ubrzano, i dalje traže ono najbolje iz oba svijeta — čvrstoću i radnu etiku starine, ali i toplinu, komunikaciju i emocionalnu podršku koju donosi moderno doba. Tako se, u velikoj ravnici između Save Drave i Dunava, odgoj i dalje mijenja, ali njegova srž ostaje ista: čovjek se gradi u obitelji, a obitelj je prva škola života.
Zoran Lucić
