Novčana valuta Hrvatska kuna nastala u županjskom kraju?!
Kada se u našoj Županji na jutarnjoj kavi pretresu sve lokalne vijesti, onda dođu na red i neke druge teme. Jedna od njih je činjenica da je od prvog siječnja 2023. u Hrvatskoj službeno platežno sredstvo ( valuta) EURO, a dosadašnja Hrvatska Kuna postaje prošlost.
Svi mi znamo da je naša Kuna novac koji se u Hrvatskoj upotrebljava (o) dugo vremena. A koliko dugo malo tko zna. Pa evo nekoliko zanimljivosti koji je sam pronašao.
kažu povjesničari da je prvi nešto kao novac nastao prije više tisuća godina iz trampe, to jest mijenjanje robe za robu. Jedan je lovac za svog ulovljenog zeca, od jednog putnika dobio dvije neobične i lijepe školjke koje je on dao kovaču u zamjenu za jedan nož. Kovač je jednu školjku dao seljaku u zamjenu za namirnice koje mu je ovaj doneo, a drugu je zamijenio za veću količinu željeza koji mu je potreban za rad. I Tako otprilike je nastao novac. Dakako nisu svi plaćali školjkama, neki su koristili posebno kamenje a kasnije i kovanice od bakra, srebra i zlata. Dakle ono što su imali u svojoj okolici i što su cijenili. Na području današnje Hrvatske, zbog miješanja raznih kultura i velikog protoka robe, plaćalo se svim i svačim. Dok se uz obalu Jadrana većinom plaćalo različitim novčićima od srebra i zlata, tog metala u Slavoniji, a pogotovo u ovom našem dijelu oko tada ogromne i neprohodne Spačvanske prašume nije bilo dovoljno, pa su ljudi za plaćanje koristili ono što su imali a što im je bilo skupocjeno – krzno životinja! Ali ne svako! Krzno kune koja je tada slobodno i u velikom broju živjela u Spačvanskim šumama, je bilo posebno cijenjeno zbog svoje kvalitete i mekoće pa ću ga žitelji ovog područja još prije više od 1.000 godina koristili kao platežno sredstvo.
o tome svjedoči i dio jednoga izvješća putopisca Ebu Hamida el-Garnatija iz davne, 1154. godine, u kojemu izvješćuje o trogodišnjem boravku u Ugarskoj (Unkarija), a koje je obrađeno u radu Ševka Omerbašića, bivšeg dugogodišnjeg zagrebačkog muftije i predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, pod naslovom „Islam i novac“.
Dakle, u tom izvješću između ostalog piše o Arapskim putopiscima koji su uglavnom odlazili na svoja duga putovanja po zadatku vlasti u Bagdadu ili Kordobi. Nalazili su među trgovcima donatore koji su plaćali njihova putovanja, a oni su zauzvrat bili dužni detaljno opisati zemlje i narode u kojima su boravili, njihovo gospodarstvo, poljoprivredu i prirodne resurse. Tako je bilo i s Ebu Hamidom.
U tom starom rukopisu, koji je godine 1952. otkriven u poznatoj rukopisnoj zbirci ‘Real Academia de la Historija’ u Eskorijalu u Madridu, a 1953. preveo ga je, redigirao, uredio i objavio španjolski orijentalist C. E. Dubler, Ebu Hamid detaljno opisuje novac koji je čvrsto povezan s imenom naše monete kune. Evo što Ebu Hamid kaže o tom novcu:
‘Stigavši u zemlju Slavena, upoznao sam da je prostrana i bogata zemlja. Vidio sam mnogo košnica pčela, polja ječma i pšenice i brojne voćnjake jabuka, i nikada nisam jeo veće, ukusnije i slasnije jabuke. Hrana je vrlo jeftina. Za platno sredstvo u međusobnoj trgovini upotrebljavaju kožicu kune, obrijane dlake, a koja se ni za što drugo ne upotrebljava, niti je za što drugo upotrebljiva. Kožica kune mora biti cijela s glavom, prednjim i zadnjim šapama i samo kao takva je ispravna. Osamnaest takvih kožica vrijedi kao jedan srebrni dirhem, po njihovu tečaju. Kožica je opšivena čvrstim koncem i zovu je kundža. Za jednu takvu kožicu kupi se komad kruha od kojega se najede odrasli muškarac. Kod njih se za te kožice sve kupuje i prodaje, priležnice, robovi, sluge, zlato, srebro, hrana i sve druge potrepštine. Taj novac ne vrijedi ni u jednoj drugoj zemlji. Kada se kožnati novac pohaba, nose ih na popravak k majstoru koji poderane kožice zašivaju čvrstim kožnim koncem (oputom). Na rubnim koncima vješaju crna olovna zrnca, a zatim se pečate crvenim kraljevim pečatom. Na svakoj je kožici utisnut pečat. Tako popravljene kožice stavljaju se u optjecaj i nitko ih ne smije odbiti u kupoprodaji i trgovini.
Dakle možemo vidjeti i slobodno tvrditi da se ovdje radi o jednom obliku monete to jest novčanice, specijalno napravljene i zaštićene žigom, sa definiranim izgledom oblikom i vrijednošću.
Osim kune kao platnog sredstva Slavena, Ebu Hamid opisuje njihovu zemlju, veliku crnu rijeku (Dunav) čija je voda pitka i slatka, a u kojoj ima više vodenih zmija nego riba, neprohodne šume u kojima žive različite i čudne životinje, dabrove oko rijeka čija se koža odvozi u Bugarsku i tamo prodaje na trgovima, a od koje se izrađuju krzna. Ebu Hamid opisuje Slavene vrlo poštenim i radinim narodom.
Opis mjesta potpuno odgovara ovom našem području, trorječju između Save, Dunava i Drave, to jest istočne Slavonije i Srijema, kao i guste neprohodne hrastove šume, pa je za pretpostaviti da je tada kao i danas (ah ironije) veliki izvor tadašnjeg “novca” bio upravo u Spačvanskim šumama gdje je bilo stanište velike populacije kuna.
Taj se krzneni novac prvi put spominje 1018. u creskom gradu Osoru kao sredstvo plaćanja Hrvata. Novac od krzna mogao se upotrebljavati za plaćanje carina i poreza.
Iz toga se razvio banovac (lat.: Denarius Banalis) kao hrvatski srebrni novac stabilne vrijednosti koji su u Slavoniji kovali hrvatski banovi od sredine 13. do kraja 14. stoljeća. Kao podsjetnik na krzneni novac Banovac na kovanicama prikazuje kunu koja se razvila u važan heraldički simbol hrvatskih zemalja (i danas je na grbu Slavonije u kruni grba Republike Hrvatske).
Da li je kuna kao platežno sredstvo nastala baš na području Županje danas je jako teško reći, ali činjenica i zapisi govore da je taj krzneni novac nastao na ovom području. Ali jedno je sigurno, stoljećima poslije, kuna je gotovo izumrla, ubila ju pohlepa, još je tu i tamo po neki primjerak. Neprohodne šume su posječene i prodane za drugu valutu, ili pretvorene u obične parkove. Voda iz rijeka je opasna po zdravlje. Nestali su i dabrovi, ostale su jedino zmije. Njih će biti uvijek. A ljudi kao ljudi, odlaze a ostaju.
Zoran Lucić