Točnih podataka o proizvodnji kulena još uvijek nema. Prema nekim procjenama godišnje se u Hrvatskoj proizvede 500 tona
Pandemija koronavirusa odrazila se i na prodaju suhomesnatih proizvoda. Možda ne toliko drastično, ali dovoljno da zabrine proizvođače kulena, kobasice, slanine te ostalih suhomesnatih slavonsko-baranjskih delicija.
Dio proizvođača, doduše, tvrdi kako su svoju robu uspjeli plasirati diljem Hrvatske, najviše na jadransku obalu, ali je riječ o manjim proizvođačima. Ne treba zaboraviti ni na činjenicu kako je, bar što se kulena tiče, riječ o primjercima izrađenim tijekom zime 2018./2019. godine, dok su svježiji primjerci, nastali prošle zime, još uvijek u fazi zriobe.
– Činjenica je kako je zbog pandemije došlo do problema s prodajom, posebice od polovine ožujka do polovine svibnja. Ljudi nisu izlazili, nije se kupovalo, a i smanjena je kupovna moć – kaže Miodrag Komlenić, predsjednik baranjske Udruge proizvođača kulena/kulina i direktor beljske Baranjke, jednog od najvećih hrvatskih proizvođača kulena. Naglašava kako ne može reći da je došlo do drastičnog pada prodaje, ali pribojava se da će se posljedice osjećati i ‘‘razvući‘‘ do kraja godine. Veći proizvođači sigurno su stvorili određene zalihe, no, tvrdi Komlenić, ne bi trebalo biti problema oko čuvanja kulena.
– Ako je kulen rađen prema tradicionalnoj recepturi, dakako s kvalitetnim mesom i bez mnogo masnoće, može se čuvati gotovo kao i pršut. Dovoljno je dobro ga zapakirati kako ne bi presušio i držati u hladnoj prostoriji – objašnjava, potvrđujući kako kuleni izrađeni tijekom prošle zime još uvijek nisu ‘‘došli‘‘ te kako u prodaju dolaze tek prve serije lakših primjeraka. Dobro je, dodaje, što mjere polako popuštaju, pa stoga očekuje brzu normalizaciju prodaje. Inače, beljski Baranjski kulen najčešće završava unutar hrvatskih granica, najviše u Zagrebu, a potom u Istri i dijelu Dalmacije. Što se izvoza tiče, riječ je o manjim količinama koje završavaju u etnodućanima i nekoliko veleprodaja u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Zanimljivo je da je najbolji kupac – Švedska. No, riječ je o samo manjem dijelu od približno 300 tona, koliko Belje plus godišnje uspije proizvesti. Inače, u Hrvatskoj je relativno malo registriranih proizvođača kulena.
Kako ističe Igor Mikulić, viši stručni suradnik u Odsjeku za poljoprivredu, prehrambenu industriju i šumarstvo u Županijskoj komori Osijek, u Upisnik odobrenih objekata u poslovanju s hranom životinjskog podrijetla upisano je 305 subjekata koji se bave preradom mesa, dakle i proizvodnjom suhomesnatih proizvoda, pa prema tome i kulena.
– Kulen proizvode i mesoprerađivači u drugim dijelovima Hrvatske, nećemo sada govoriti o tome koliko su takvi suhomesnati proizvodi doista slični našem slavonskom ili baranjskom kulenu. Važno je istaknuti kako je u upisniku s područja pet slavonskih županija 72 prerađivača – OPG-ova, obrta ili tvrtke. Većina njih proizvodi i kulen. Tu govorimo o onim registriranim proizvođačima koji svoj kulen mogu nesmetano legalno prodavati na tržištu – kaže Mikulić, dodajući kako, na žalost, još uvijek postoji velik broj proizvođača koji nisu registrirani, i svoj kulen prodaju u sivoj zoni. Zbog toga je, nastavlja, teško govoriti o ukupnoj proizvodnji slavonskog i baranjskog kulena. Neke procjene govore da je ta proizvodnja na godišnjoj razini od 500 tona, no to je samo procjena. Potvrđuje kako velika većina kulena završava na domaćem tržištu.
– Još smo daleko od toga da našu deliciju kojom se ponosimo uspješno promoviramo u drugim zemljama EU-a, što znači da na toj promociji treba doista mnogo raditi i uspješnije koristiti EU sredstva koja za takvu namjenu imamo na raspolaganju – tvrdi Mikulić, dodajući kako je u studenome 2017. Europska komisija u registar zaštićenih oznaka zemljopisnog podrijetla uvrstila Slavonski kulen/kulin, dok je Baranjski kulen uvršten dvije godine ranije. Podvlači kako u HGK-u Županijskoj komori Osijek rade na pripremi 20. ocjenjivanja kakvoće kulena/kulina koje će, naravno, biti prilagođeno aktualnoj situaciji.
Ivica Getto
Glas-Slavonije.hr
