Rijeka Sava nije samo zemljopisna granica — ona je kroz stoljeća bila živa linija na kojoj su se lomile imperije, mijenjale sudbine naroda i tkale one nevidljive niti identiteta koje ni vladari ni mirovni pregovori nisu mogli prekinuti. Priča o stanovništvu bosanske Posavine i Šokcima koji su je naselili jedna je od najzanimljivijih, a ujedno i najmanje poznatih stranica posavske i slavonske povijesti.
I dan danas vrlo su žive ponekad žestoke rasprave i diskusije među stanovništvom obje Posavine, one Bosanske i one takozvane Županjske. Tema u stvari nije točno definirana i nema konkretnog upita ali sve se vrti o tome tko je “došljo” a tko starosjedilac, i kao u većini slučajevima svi i nitko su u pravu.
U ovom osvrtu zadržaću sve isključivo na ovom našem županjskom to jest oraškom dijelu obije Posavine.
Sve je počelo jednim mirovnim ugovorom koji je zauvijek preoblikovao kartu ovog dijela Europe. Požarevački mir, potpisan 21. srpnja 1718. između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva nakon sjajnih pobjeda princa Eugena Savojskog kod Petrovaradina i Beograda, donio je Monarhiji Temišvarski Banat, istočni Srijem, osvajanja u Srbiji te pojas južno od rijeke Save u Bosni. Za slavonske Posavce taj je mir otvorio nešto sasvim konkretno i opipljivo — praznu, opustošenu zemlju s druge strane rijeke. U bosanskoj Posavini.
Kada je Austrija 1717. dobila na bosanskoj strani uski trak Posavine, zatekla je gotovo pusto zemljište. Doduše bilo jeste naselja i zaselaka ali između Brčkog i Šamca ništa veće spomena vrijedno. Osim naravno Tolise koja se prvi puta spominje na tom području 1244 godine i sela Utorković. Bečki dvor donosi praktičnu odluku: daje to pusto zemljište na obrađivanje svojim prekaljenim graničarima s lijeve, slavonske strane Save. Ljudi su prelazili rijeku, krčili šikare, sijali žito i za te su zemlje uredno plaćali sve dužne poreze carskoj blagajni.
Tada se mapa posjeda krojila prema slavonskim sjedištima. Veliko područje stare Bosanske Babine Grede dobili su marljivi Samčani i Kruševčani. Današnji Domaljevac uzeli su pod svoje slavonski Babogreci, a u jednom njegovom dijelu i Štitarci. Štitarcima je, naime, dano i prostrano zemljište staroga sela Utorkovića, na kojemu su do 1725. osnovali već 65 posjeda, što je impozantan broj koji govori o brzini i ozbiljnosti te kolonizacije. Županjci su obrađivali selište staroga sela Bajinca, a Bošnjačani su dobili Vidovice.
Sve do 1739. Austrija je upravljala tim posavskim pojasem s obje strane Save kao jednom ekonomskom i vojnom cjelinom. To znači, županjska i bosanska Posavina službeno, zemljopisno i etnografski je bila jedinstvena.
Onda je sve palo u vodu. Beogradskim mirom 1739. Turci su ponovno stekli i zaposjeli taj dio Posavine, nova vlast donosi stroga pravila. Zabranili su dotadašnje dvovlasništvo – više nisi mogao biti austrijski vojnik u Slavoniji, a obrađivati zemlju pod sultanom. Uz to, osmanske vlasti su zahtijevale da se svaki posjednik zemljišta u bosanskoj Posavini odluči ili se vraća na slavonsku stranu ili ostaje zauvijek u turskom carstvu. Mnogi slavonski posjednici koji su na bosanskom tlu već pustili korijenje, sagradili kuće i obrađivali zemlju, odabrali su ostati. Taj je izbor bio početak jedne nove zajednice.
Turci su odlučili na tom pojasu urediti stalna naselja pod svojim uvjetima.
Nakon 1739. počela je sustavna izgradnja novih sela na bosanskom tlu. Vidovice, koje su u jakom broju naselili Bošnjačani i Županjci, postale su jedno od prvih utvrđenih naselja. Na bivšem području Utorkovića nicala su nova sela jedno za drugim,Tolisa, Donja Mahala, Kostrč, Bok i Matići, a u neposrednoj blizini i Oštra Luka. Domaljevcu je najveći broj doseljenika dala Babina Greda, ali se u tom živom i gustom selu osjećaju i tragovi Samčana, Kruševčana i Štitaraca. Iz Šamca i Kruševice potječe dio stanovništva i u Grebnicama, Hasiću, Prudu i Tišini.
Pored slavonskih graničara na to se posavsko zemljište doselilo i mnoštvo došljaka iz susjednih bosanskih strana od Gradačca, s Majevice i iz Brčkoga. Najviše ih je stiglo u Vidovice, Oštru Luku, Tišinu, Hasić i Prud. Ali ta bosanska struja nije promijenila temeljni karakter tih sela. U sela Kopanice, Vidovice, Tolisu i Domaljevac doselili su se Hrvati iz Županje, Babine Grede i Štitara i upravo su oni, zajedno s ostalim slavonskim Posavljacima, dali tim mjestima karakter koji traje do danas.
Crkva i škola pratile su doseljenike. Uprava Provincije osniva 1784. godine samostalnu kapelaniju u Tolisi, kojoj je tada pripalo dvanaest sela: Tolisa, Utorkovište (Donja Mahala), Kostrč, Matići, Ugljara, Oštra Luka, Bok, Domaljevac, Grebnice, Vidovice, Škarić i Prud. Ista ta župa postaje 1802. punopravnom župom, institutom koji je, uz franjevce koji su je vodili, bio stup identiteta i pismenosti u osmanskom okruženju. U Tolisi je 1823. otvorena prva pučka osnovna škola u Bosni i Hercegovini, koju je podigao tadašnji župnik fra Ilija Starčević, a prvi učitelj bio je Ilija Boričić iz Slavonije. Prva poljoprivredna zadruga u Bosni i Hercegovini osnovana je 1904. godine također u Tolisi. Titule koje govore same za sebe.
Ono što je pak najzanimljivije u toj masovnoj seobi jest što ona nije prekinula kulturno tkivo između dviju obala Save nego ga je produbila. U tim bosanskoposavskim selima govori se i danas isti govor kao i prijeko na slavonskoj strani. Ikavski izgovor najjači je šokački govorni identitetski znak, a taj govor koji su Šokci donijeli iz starih bosanskih zavičaja još prije nego ih je povijest rasula po cijeloj Panoniji prepoznaje se i danas u selima s obje strane rijeke. Šokački dijalekt pripada štokavskom narječju i uključuje ikavski, a potom i jekavski izgovor, a Šokci su ikavicu donijeli iz svoje stare domovine u Bosni, što potkrepljuje i činjenica da je ikavski odraz jata u Bosni prvi put zabilježen još 1331. godine. I nošnja odgovara slavonskoj. Rijeka je geografski razdvajala, ali kulturno nikada. Čak i bogata narodna nošnja, sa svim svojim vezovima i dukatima, potpuno odgovara onoj slavonskoj.
Danas u tim selima živi oko 12.000 potomaka onih hrabrih slavonskih doseljenika. Taj broj najbolje pokazuje nevjerojatno jak razvitak i veliku životnu snagu toga svijeta, pogotovo kada znamo koliko tog istog naroda i danas u punoj snazi ima s lijeve strane Save.
Priča o stanovnicima u bosanskoj Posavini nije samo suhoparna povijest; to je živa, pulsirajuća kronika o ljudima koji su disali s obje strane Save, nadvladavajući carstva, granice i sudbinu.
Kada se podvuče crta ispod stoljeća seoba, dolazimo do prelijepe povijesne istine. Kako su i ti slavonski Posavci u velikom dijelu zapravo bili potomci prastarih preseljenika s bosanske strane, a kako su i slavonski starosjedioci u tom kraju jedno tijelo i jedno naselje s tim posavskim bosanskim življem, u njima vidimo najčišći primjer kako se naš narod, srastao sa svojim komadom zemlje, mogao u punoj snazi razvijati i opstati čim bi mu se pružile iole dobre prilike.
Ovaj dio bosanske Posavine je u tom razdoblju pripadao starim prostranim katoličkim župama **Ravne** (kasnije **Bijela**), **Tramošnica** i **Dubrave**, dok se 1802. godine konačno nije osamostalila župa **Tolisa** (koja je obuhvaćala gotovo cijeli prostor od šamačkog klina do Vidovica). Pravoslavno stanovništvo ovog kraja uglavnom je pripadalo parohijama u Obudovcu i okolici Brčkog.
Evo detaljnog i povijesno utemeljenog popisa naselja na potezu od Brčkog do Šamca, rađenog na temelju povijesnih popisa (popisi biskupa Dragičevića iz 1742., biskupa Bogdanovića iz 1768. te matica župe Tolisa i Dubrave).
Naselja koja su postojala u razdoblju 1700.–1850. i POSTOJE I DANAS
Ova su mjesta dokumentirana u crkvenim maticama i defterima 18. i prve polovice 19. stoljeća i zadržala su svoj kontinuitet do danas.
- * **Bok:** Izričito se spominje u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića 1768. godine pod imenom *Boch*, kada je imao 18 katoličkih kuća i 142 stanovnika. Kasnije, osnivanjem župe Tolisa 1802. godine, postaje jedno od njezinih glavnih sela.
* **Matići:** Također zabilježeni u popisu iz 1768. godine (pod imenom *Matich* ili *Matici*), s 14 kuća i 116 stanovnika. Naselje se razvilo izdvajanjem rodova iz šireg toliškog bazena.
* **Oštra Luka:** Spominje se u izvorima 18. stoljeća. U popisu iz 1768. godine zabilježena je pod imenom *Ostra Luca* s 19 kuća i 145 stanovnika. Tijekom prve polovice 19. stoljeća bilježi stalan porast stanovništva i širenje obradivih površina.
* **Kostrč:** Staro posavsko naselje. U izvješću biskupa Dragičevića iz 1742. godine bilježi se kao *Costrch* (8 kuća, 74 stanovnika), a do 1768. raste na 17 kuća i 154 stanovnika.
* **Donja Mahala:** Nastala postupnim širenjem i izdvajanjem kuća iz same jezgre Tolise krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Do 1850. godine već je formirana kao zasebno, veliko i gusto naseljeno mjesto uz samu rijeku Savu.
* **Ugljara:** Spominje se u crkvenim maticama toliškog kraja u prvoj polovici 19. stoljeća kao zaselak, a potom i samostalno selo koje je gravitiralo skeli (kasnijem Orašju).
* **Vidovice:** Vrlo važno povijesno uporište. Godine 1742. bilježe se kao *Vidovice* s 23 kuće i 214 stanovnika, a 1768. imaju već 36 kuća i 327 stanovnika. Do 1850. postaju jedno od najvećih sela u ovom dijelu Posavine.
* **Kopanice:** Prvi put se izričito izdvajaju i bilježe u popisima u drugoj polovici 18. stoljeća (u popisu iz 1768. pod imenom *Copanice* sa 7 kuća i 64 stanovnika) kao sestrinsko naselje Vidovica.
* **Domaljevac:** U popisu iz 1742. zabilježen pod imenom *Domalievac* s 19 kuća i 131 stanovnikom, dok 1768. godine broji 33 kuće i 265 stanovnika.
* **Bazik:** Manje naselje tik uz Domaljevac. U popisima iz 18. stoljeća često se vodio u sklopu Domaljevca ili Crkvine, ali se u prvoj polovici 19. stoljeća u maticama župe Tolisa redovito javlja kao samostalno selo.
* **Grebnice:** Naselje smješteno između Šamca i Domaljevca. Spominje se u crkvenim izvorima s kraja 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća (izvorno kao dio prostrane župe Tramošnica, a kasnije Tolise).
* **Crkvina:** Povijesno mjesto s kontinuitetom još iz srednjeg vijeka. Tijekom 18. stoljeća spominje se kao važno kršćansko naselje u šamačkom kraju, često podijeljeno na Gornju i Donju Crkvinu u turskim popisima.
* **Tišina:** Spominje se u izvješćima bosanskih biskupa kroz cijelo 18. stoljeće. Bila je sjedište stare katoličke župe koja je obuhvaćala šamački kraj prije nego što je zbog turskih pritisaka i ratova sjedište preneseno u Tramošnicu.
* **Garevac:** Staro naselje kod Šamca. U prvoj polovici 18. stoljeća bilježi se pad broja stanovnika zbog kuge i iseljavanja, ali se u drugoj polovici 18. stoljeća (naročito nakon 1770-ih) obnavlja doseljavanjem iz unutrašnjosti Bosne i Hercegovine.
* **Obudovac:** Ključno pravoslavno naselje na ovom potezu. Tijekom 18. stoljeća spominje se u otomanskim defterima kao veliko selo, a u prvoj polovici 19. stoljeća (točnije 1832. godine) mještani podižu veliku pravoslavnu crkvu, što svjedoči o ekonomskoj snazi mjesta u tom razdoblju.
* **Donji Žabar (ranije dio župe/parohije Obudovac):** Područje današnjeg Žabara bilo je naseljeno i u 18. stoljeću, uglavnom kroz razbacane posavske zaselke koji su se u prvoj polovici 19. stoljeća kristalizirali u današnja naselja (Donji, Gornji Žabar).
* **Gornji i Donji Rahić, Zovik, Boće, Palanka:** Sva ova sela u zaleđu Brčkog imaju dubok kontinuitet. U 18. stoljeću (popisi 1742. i 1768.) Zovik (*Zovich*) je bio jedno od glavnih katoličkih središta ovog kraja, dok su Rahići bilježeni s mješovitim i većinskim muslimanskim stanovništvom u otomanskim izvorima.
Naselja koja su postojala u razdoblju 1700.–1850., a danas NE POSTOJE KAO SAMOSTALNA (ili su nestala/spojena)
Zbog čestih poplava rijeke Save, pomicanja riječnog korita, ali i administrativnih i urbanih promjena (izgradnja planskih gradova Bosanskog Šamca i Orašja nakon 1862. godine), neka su naselja potpuno izgubila samostalnost ili su iščeznula s karata.
- * **Toporište (ili Toporiste / Toporišta):** Povijesni mikrolokalitet i staro naselje koje se nalazilo na potezu između današnjeg Boka, Matića i Oštre Luke. Spominje se u crkvenim maticama i povijesnim dokumentima 18. i početka 19. stoljeća. Zbog agrarnih reformi, komasacije i širenja susjednih sela (prvenstveno Boka i Oštre Luke), Toporište je izgubilo status samostalnog naseljenog mjesta. Danas postoji uglavnom kao plodni poljoprivredni potes (toponim/njive) i uspomena u obiteljskim predajama.
- * **Lukin Vir:** Staro naselje i riječna skela na samom ušću rijeke Bosne u Savu. Postojalo je kroz cijelo 18. stoljeće i prvu polovicu 19. stoljeća kao strateška točka za prijelaz robe i ljudi u Slavoniju. Kada je 1862. godine, po nalogu otomanske vlasti, planski izgrađen grad *Azizija* (današnji Bosanski Šamac), Lukin Vir je u potpunosti apsorbiran u gradsko tkivo i nestao kao samostalno naselje.
- * **Donja Azizija / Gornja Azizija (Skele):** To su izvorno bili prostori skela i privremenih turskih stražarnica (đumruka) na Savi aktivni u prvoj polovici 19. stoljeća. Iako su 1862. službeno pretvoreni u gradove (Orašje i Šamac), stariji posavski zaselci koji su se nalazili na tim točnim lokacijama uz samu obalu Save izgubili su svoja prvobitna seoska obilježja i imena.
- * **Stara Tolisa (Obalna Tolisa):** Prvobitno naselje Tolisa iz prve polovice 18. stoljeća nalazilo se znatno bliže samom koritu rijeke Save. Zbog katastrofalnih poplava i stalnog podrivanja obale, ali i zbog blizine austrijske granice (što je izlagalo stanovništvo čestim vojnim upadima), mještani su u razdoblju između 1780. i 1810. godine postupno napustili staru lokaciju uz rijeku i pomaknuli čitavo selo prema jugu, na današnju poziciju oko toliškog samostana. Staro selište je danas nenaseljena zona uz Savu.
- * **Karanfil Mahala / Varoš (stari dijelovi):** Prije nego što se Brčko u prvoj polovici 19. stoljeća razvilo u kompaktan trgovački grad, oko same turske utvrde postojala su izdvojena podgrađa i zaselci (poput stare kršćanske Varoši ili izdvojenih mahala). Razvojem kapetanije i širenjem grada do 1850. godine, ova su prigradska naselja izgubila samostalnost i postala gradske četvrti.
Dakle dragi moji šokci i bosanci, kada idući puta budete prešli preko savskog mosta u bilo kom pravcu i išli rodbini na kirbaj sjetite se ovog teksta i činjenice da sa obje strane rijeke Save živi isti narod duboko krvno, kulturno i vjerski povezan.
Zoran Lucić
