U tim danima čini nam se grozna i jeziva, strašna i opasna, te prijeteća sa svojom hladnom i mutnom vodom. Prođu ti dani, ona se povuče, smiri i dalje teče, teče svojim tokom.
Lijepa moja stara Županjo! Prostrla si se uz najljepšu kiticu savskih zavoja. Okružena cvjetnim livadama. Na sjeveru Sječine. Na jugu Velike Livade s nešto grmlja i drveća. Na istoku su Dubrave s dosta lijepih hrastovih stabala i ostalog šikarastog grmlja. Sa zapada ti je, zna se već, Sava voda hladna. Oranice su se nalazile samo na višim položajima po cijelom hataru.
Stari tvoji široki sokaci: Veliki kraj, Gaćanci, Piškorevci, Zlatodol, Ervenica s Mlakom i Šantavom. Sa svoja 32 prezimena graničarskih porodica koja završavaju na— ić i — vić.
Gledam Županju i Savu očima svojih đačkih dana, prije skoro šesdeset godina. Tada se Županja tek malo razlikovala od ostalih okolnih sela. Koncem školske godine okupljali smo se uz Savu. Kupali na maloj plaži zvanoj Prokop, niže koje se nalaze opasni i duboki virovi u kojima su mnogi, pa i dobri plivači potonuli. Niže od ovih virova je mjesto Zaton, ispred kojega je strujanje vode nešto brže i jače i tu su u prošlosti mljele četiri županjske vodenice. Pokušat ću ih spomenuti u stihovima:
Sava voda teče, na njoj vodenice,
Kod sela Županje reć’ću poimence:
Vodenica prva, ime joj je Čolić.
Do nje mljela druga, zvana Benaković.
Treća po redu jeste Tomašićka,
A četvrta bila je Bebrinka.
Gledali smo te, Savo, u popodnevnim satima kada »cvateš«. Ličinke vodencvijeta izlaze iz svojih staništa, tresu se skidajući sa sebe stare košuljice. Potom preobrazivši se u opnokrilce, kratko se vrijeme vrzmaju po obali, a onda polete nad vodu. Brzo im raste broj, stotine ih, tisuće i milijuni stvaraju svijetli oblak iznad vode. Nastane kovitlanje, čas se dižu u vis, a čas jurnu k vodi. Ljudi kažu: »Sava cvate«. To je vodencvijet, koji niti traži hranu, niti ima probavne organe, jer mu za ono nekoliko sati života nisu ni potrebni. Mi smo ih zvali letice. U svadbenom lijetu ženke se oplode s mužjacima, odlože jaja obično u stara staništa, zatim ponovo polete u kovitlac kako bi naposljetku dospjeli svi u vodu gdje će ih ribe pojesti. Tih dana ribići slabo prolaze i govore kako je riba sita i ne grize udicu. Županjci koji su pored Save ne puštaju tada guske u vodu, da ne otplivaju niz vodu za »cvijetom«.
Gledali smo na Lazama kako pliva po koji balokotinom[1]) opijeni šaran, prevrćući se na površini vode. Tada se odluči koji od starijih plivača, zapliva prema njemu te uhvativši ga, stisne mu zubima leđnu peraju i vrati se s lovinom.
Dok smo mi tako uživali gledajući vodencvijet, ciganska bi dječurlija, po zapovijedi svojih roditelja, pazila nosi li Sava slučajno »balo«.[2]) Spazivši ga trče na vrat na nos kući radosno vičući: »Balo, balo!« Roditelji im tad požure k Savi noseći dugu motku s kukom na kraju. Čim vodena struja nanese balo blizu obale, motkom ga privuku uz kraj. Tu se već nadu kola. Kod kuće, pak, skinu dlaku, meso isjeku i podijele, te skuhavši ga, uz veselje i pjesmu pojedu.
Savo naša! Rijeko najznačajnija. Tečeš kroz četiri države. Putovao sam uz tebe i poznata si mi do tvojih izvora. Vidjeh te u lijepoj dolini Tamar, u masivu Triglava između Majstrovke i Jalovca. Tamo strminom Jalovca rušiš se preko kamenja, između rijetkih grmića, ne šira od potočića kojeg je moguće i prekoračiti. Na tvojem izvoru napio sam se vode koja se zrcalila poput bisera. Spustivši se od izvora u dolinu, sjeo sam na kamen s nakanom da operem znojne mi noge. Ali ti si se protivila i branila svojom studeni. I ja se nisam usudio spustiti noge u tvoju hladnu vodu, jer bi mi ta hladnoća mogla naškoditi zdravlju. A možda bih tvoju čistoću i djevičanstvo oskvrnuo. Ipak sam sebi za volju i uspomenu umio lice i šakom zagrabio vode, pljusnuvši je po nogama.
Nakon kratkog toka pod imenom Nadiža, ponireš, nestaješ, da se kod Kateča ponovo pojaviš i dalje tečeš kao Sava Dolinka. Nakon primitka nekih manjih potočića i pritoka Pišnice kod Kranjske Gore, sad već širine preko dva metra, uz šum svoje već pomalo zelenkaste vode, žuriš put Jesenica.
Na tvojem drugom izvoru zvanom »Slap Savice«, gledao sam kako u mlazu padaš iz stijene šesdesetak metara i kao Savica tečeš prema Bohinjskom jezeru. Napustivši ga dobivaš ime Sava Bohinjka, te konačno iza Bleda sastaješ se sa tvojom sestricom Savom Dolinkom. U daljnjem svome toku primaš većinu vode Slovenije, Hrvatske, Bosne, kako bi ti kroz Drinu došle i vode lijepih crnogorskih rječica Lima, Čehotine, Tare i Pive.
Kraj Županje tečeš mirna, široka i duboka. Tu je u mojoj mladosti dio nasipa bio zasađen drvoredima divljeg kestena. Površina posuta sitnim šljunkom, i ugrađeno dovoljno klupa za odmor. To je u prošlim vremenima bilo županjsko šetalište s kojega je padao krasan pogled na Savu, na njoj polegle vodenice, ribarske barke i čamce.
Često mi se pričini da sjedim na klupi u debeloj hladovini divljeg kestena, slušajuć kako brblja Sava, a pogled mi se zaustavi na agenciji i parobrodskom islaništu, stovarištu kamena i golemih klada stare posječene šume.
Gledam nadalje u mislima, kao i nekoć na javi, splavare i njihove splavi i lađe koje su češće plovile Savom, susjednu bosansku obalu, da bih opet ugledao Županju i stari graničarski čardak.
Na šetalište je nedjeljom poslije podne rado dolazila mladež, jer je priroda pružala priliku za slobodna međusobna upoznavanja, razgovor, šalu i pjesmu.
Jedno vrijeme je plaža na Prokopu bila ograđena i osigurana za kupaće, dok su na obali bile montažne kabine.
Da, tako je bilo! A danas imamo goli nasip s pustom agencijom bez pri staništa. Ni traga ribarima, barkama, čamcima, golemim mrežama koje su sušili, na visokim kukastim motkama.
Stari čardak je Muzej a Agencija je sada sastavni dio županjskog muzeja. Nema više vodenica ni golemih klada uz Savu. A što bi se još moglo kazati na nošenje savske vode za pranje. Mnogi je siromah znao zaraditi po koju krajcaru noseći vodu gospodi i drugim imućnijim mještanima.
Gdje su one sandoline i mali čamci u kojima se mladost Županje vozila Savom u sezoni kupanja?
Savo, nisam tvoje vode pio još od svojih mlađih dana, kad sam kao ketuš na vodenici žito mlio. Ali onda si još bila čista, ne tako okaljana i zagađena kao danas. Zagrabim vode kablom, stavim u veliki kerep,[3]) pokrijem i tvoja voda je za pola sata hladna, otaložena i pitka.
Danas ne možemo ni zamisliti, a kamo li nabrojati što sve ljudi u tvoju vodu bacaju i čime te zagađuju. Voda tvoja nije ni za kupanje idealna, a kamo li za piće. Izgubila si svoj cvijet, a ono malo što još imaš, jedva je spomena vrijedno. U tvojim vodama sve je manje šarana, smuđeva, kećiga i somova, ono malo što još ima nije ukusno za jelo.
S južne strane Županje, za jasna vremena, u daljini lijepo se orisava modrilo bosanskih planina Majevice i Trebovca. Sjevernu pak stranu našega hatara, tamo kuda moje misli tako rado hrle, omeđuju šume Zapadne Kusare u narodu poznate pod imenom Poljica. Prema sjeveroistoku su Istočne kusare, narod ju naziva Crna Greda i Gaj.
Ej, Crna Gredo, mila šumo moja! Meni posebice, jer sam uz tebe i u tebi odrastao i veći dio života proživio. Vidio sam i doživio sve ljepote i radosti što si mi ih pružala. Ti na svojem području imaš visoke grede, doline i pro strane bare Đedino, Vučje i Zašetino. Potok Vjeranjke i više struga i mlaka Prije provedene kanalizacije u tvojim barama je bilo obilje vode po kojoj su plivale divlje patke, liske i gnjurci. Gazali bijela i crna roda i čaplje raznih vrsti. Prije pedeset i više godina iz ovih bara u proljetna predvečerja i večernje sate čula se jeziva rika »vodenog bika«,[4]) koja je višestruko odjekivala šumom i gubila se u daljini. U ovim vodama bilo je ribe koju smo lovili. Nisu nam smetale pijavice ni guje kojih je uvijek bilo.
Crna Gredo, nekad puna jagoda, gljiva, u proljeće visibaba, procjepak, ljubica, potajnica i još poneko cvjetno bilje. Na tvojim su gredama kopali svoje jazbine lisice i jazavci, a oko bara legle se divlje svinje. U vrijeme parenja čulo se beukanje i rika jelena i srndaća. U večernjim satima kevtanje lisica.
O, kako te volim gledati očima djetinjstva, dok si još bila barem djelomice stara šuma, puna starih hrastova rodnih žirom, koji su ponosito stremili u nebo, a oko njih brujao svakojaki život. Pružala si nesebično skrovišta kunama, divljim mačkama, vjevericama i puhovima.
U krošnjama tvojih stabala kriještale su sojke, kukale kukavice, a već u veljači i ožujku za toplijih dana odzvanjala je u tebi pjesma kosova i drozdova. Pa i usred zime, kad duboki snijeg pokrije sve, kakav je to bio užitak vidjeli naše ptice stanarice, koje ni tada ne napuštaju naše krajeve. Kako su drage te sjenice velika, plavetna, dugorepica, sitni kraljići, zatim zebe, djetli i ostale. Ta šarena družba od stabla do stabla, od grane do grane uz javljanje i cvrkut kreće se šumom u potrazi za hranom. Pa tu je i mali crvendać polijećuć nisko pojavi se iznenada i svojom tugaljivom kratkom pjesmicom, podsjeća na nesretnog zaljubljenika.
U proljeće, nam se iz toplijih krajeva vrate ptice selice, među njima neke od naših najboljih pjevica slavuji, grmuše i ostale. Tada osobito u mladim šumskim branjevinama, nastane takav milozvuk kojeg treba tek čuti i doživjeti kako bi ga čovjek mogao spoznati.
Jednom prilikom našao sam se osamljen, u mladoj branjevini, još u grmolikoj sastojini s malim proplancima. Legao u visoku travu pod glavom grm, i podlaktivši se slušao, gledao, proživljavao taj mali raj. Zaveo se u sanjarenje, a onako mlad, ta bilo mi je tek sedamnaest godina. Sanjario, o čemu bi sanjano mladić u ovim godinama u ozračju onoga divnog ambijenta u kojem sam se log časa nalazio.
Sve te ptičice što tako lijepo pjevaju, svaka svojim glasom svoju melodiju. Sve su to zaljubljenici koji pjevaju svojoj odabranici dok se ona brine o potomstvu.
I ja sam tog časa mislio na svoju odabranicu, svoj ideal. Sudbina je htjela i oženio sam se ženom, koja je realnije gledala na život koji smo proveli. Ona me često puta znala trgnuti iz mojih sanjarenja u zbilju, jer život ima i svoju materijalnu stranu.
Hvala joj!
Sanjareći tako onog časa čujem oko sebe šuškanje guja, ali na to se nisam obazirao, jer ih se nikad nisam bojao, niti sam ih progonio. Smatrao sam ih kao i svaka druga živa bića koja imaju pravo na mir i život u slobodi.
Pozornost mi je bila usmjerena na one divne glasove koji su me uznosili. Među svima isticao se osebujan glas slavuja koji se ne zaboravlja, niti se može zamijeniti pjesmom ni jedne druge ptice. U ono vrijeme ih se u manjem krugu moglo ćuti i po koja desetina. Glas ovog kralja pjevica čuo se do kasno u noć i više sati prije zore. Do prije petnaest godina u staroj Županji na dva mjesta, u vrtnim grmićima, čula se pjesma slavuja.
Danas već nije tako, mnogo se toga promijenilo. Posječena je stara šuma, a s njom nestalo je onih ptica i životinja kojima je ona uvjetovala opstanak. Ne čujemo više huhukanje sovina šumskih i velikih ušara, te njihovog često puta i neugodnog kreveljenja, uz izvođenje najrazličitijih glasova. Javljale su se mačjim mijaukanjem, pasjim lajanjem, ženskim vriskom, dječjim plačem, svinjskim i ostalim glasovima koji se svi niti nabrojiti ne mogu. Ovi bi glasovi plašljivije i sujevjernije osobe tjerali u strah.
Kako se to doimalo priprosta čovjeka, navest ću jedan primjer. Lončarević stan bio je tik uz staru šumu. U prvi sumrak doleti sovina i sjede na granu najbližeg hrasta, par puta zahuhuka zatim započe sa svojim koncertom. Svinjar Marka u to vrijeme presijecao drva za vatru na drvnjaku. Čuvši te glasove, za čas prestade s poslom ukipivši se uz sjekiru. Stanar Joso, vidjevši ovo i prativši njegovo ponašanje upita ga:
»Ta, štaj’, Marka, tako ti Boga, da se nisi čeg pripo?«
Marka mu odgovori:
»Nisam, baća, ne bojim se ja nikog. Sikera j’ tud’, Željko (pas) j’ tud’, samo da ni” ‘naj vrag štoj’ na ‘rastu«.
Nema više lijepih zlatovrana kojih je negda bilo čitava jata. Nema velikih golubova grivnjaša, lijepa izgleda sa svojim ugodnim gukanje, iako on gradi gnijezdo u krošnjama drveća.
Nema!
Mnogih vrsta više nema, a u svakom slučaju sve manje ih je. Nema divlje loze što se penjala po glogovom grmlju sa svojim grozdićima, koji kad sazriju budu kiselkasta okusa, ali za djecu ipak dobri.
Crna Gredo! Nema više na tvojim rubovima stanova sa stanaricama i stanarima, te njihova dovikivanja iz jednog stana do drugog. Ne čuju se lijepe pjesme pastira i pastirica. Gdje su ona pripovijedanja starih ljudi i divani za dugih jesenskih noći, uz pečene dugare i širu od divljeg voća? Izgubila ona stada goveda, velike čopore svinja i ovaca. Umukle su klepke na kravama vodiljama i zov svinjara svinjama na okup. Ti, negda tako lijepa, prohodna, obrasla travom i niskim bršljanom, danas si zarasla šikarom i strahovitom dračom. Još samo nema kurjakova kojih je koncem prošlog stoljeća nestalo.
Vjerujem u napredak čovjeka i čovječanstva. Povijest može i trebala bi biti učiteljica života, ali to nažalost mnogi ne shvaćaju ili neće da uvide. Ona nam pokazuje i svjedoči o mnogim pogrješnim putovima kojima je čovjek išao i o zabludama koje je činio, a kasnije nastojao ispraviti. Obično čovjek istom u budućnosti uvida i spoznaje svoje pogreške u prošlosti. Više puta je malo davao za pravo dalekovidnima, vidovitima dok je još bilo vrijeme.
Zar baš mora čovjek ispadati kao najveći neprijatelj prirode i živoga svijeta na zemlji. On kao najsavršeniji i duševno najsposobniji morao bi bili i najplemenitiji. Upoznati sebe, uzdizati se i težiti k savršenstvu. Vidimo mnogim ratovima izmučeno čovječanstvo. Vidimo svakodnevna zagađivanja čovjekove okoline raznim otpacima i mnogim otrovima. Malo je na svijetu plemenitih stvari i korisnih izuma koje ljudi nebi zlorabili. Neke od njih umjesto da upotrebe samo za dobro čovječanstvu, iskorištavaju za proizvodnju strahovitog naoružanja, koje prijeti uništenju života na zemlji. Ta naoružanja veoma su skupa i padaju na teret svakog pojedinca.
Čovječe, upoznaj u svakom čovjeku brata i prijatelja, ravnog sebi. Vrati se prirodi, ne tuđi se od nje, ona ti je majka.
Vrati se u polja i šume, zemlji, hraniteljici čovječanstva!
Povrati se prirodnijem životu!
U njemu traži svoj mir, sreću i zadovoljstvo što si izgubio dok je još vre mena, dok ne bude kasno!
1) Balokotma — opojno sredstvo /.a omamljivanje i lov ribe.
2) Halo (uKlnulu svinju koju voda nosi Cigani su zvali balo).
3) Veća od dviju brodica koje nose vodenicu.
4) Vrsta noćne čaplje, prirodoslovno joj ime »Bukavac nebogled«.
