Na današnji dan 17.3. 2013. umro je istinski i neponovljivi narodni umjetnik i veliki promicatelj tamburaštva i slavonske tradicijske glazbe Šimo Seletković Matančev. Šimun (Šima, Šimo) Seletković Matančev ( 22. listopada 1917. – 17. ožujka 2013.), bio je hrvatski svestrani glazbenik, istinski i neponovljivi narodni umjetnik, zborovođa, kapelnik, dirigent, učitelj tamburaša, „egedaša”, harmonikaša, limenih i drvenih puhača, veliki promicatelj tamburaštva i slavonske tradicijske glazbe.
Šimo Seletković Matančev rođen je u Donjim Andrijevcima, u šokačkoj obitelji kao jedinac. Prvi susreti s tamburašima, koje je gledao u svatovima, obilježile su njegovo životno stvaralaštvo i njegov životni put. Tamburu je prvi puta uzeo sa sedam godina i od tada je nije ispuštao iz ruku. Po završetku osnovnog obrazovanja završio je glazbenu školu. Prvo radno mjesto bilo je u njegovim rodnim Donjim Andrijevcima gdje je predavao glazbenu kulturu.
Osoba koja je s njim bila u dobru i zlu, bila je njegova žena Marija s kojom se oženio 02. veljače 1942. Čika Šima bio je ponosni otac četiri sina i kćerke, dida osmero unučadi i pradida trinaestero praunučadi. Iako po profesiji nije bio glazbeni pedagog mađioničarskom je vještinom okupljao djecu, mladež i odrasle oko sebe, pridobivao njihovo povjerenje, a oni su ga, bez pogovora slušali, slijedili i od njega učili.
Zahvaljujući našem čika Šimi drugom polovicom četrdesetih i pedesetih godina prošloga stoljeća Andrijevci su postali središte glazbenog života Slavonije. Čika Šima je tada bio kapelnik limene glazbe DVD-a, dirigent Tamburaškog orkestra KUD-a „Stjepan Živić”, voditelj kombiniranog gudalačko-tamburaškog orkestra, dječjih tamburaških i harmonikaških orkestara, školskih pjevačkih zborova i obiteljskog zabavno-plesnog sastava.
Osim u Andrijevcima, naš čika Šima djelovao je i u Županji, Vrpolju, Bošnjacima, Starim Mikanovcima, Gundincima, Velikoj Kopanici, Orašju i Tolisi. Neizmjernu ljubav, taj nestor slavonske glazbe, gajio je prema violini. Upravo će „Šimin drmeš“, kojega je prenio samo najboljim egdašima koje je poučavao, ostati živa uspomena na njega.
I nakon prestanka rada u školi, čika Šima je nastavio podučavati sviranje. Upravo je njegova neizmjerna ljubav prema tamburaškoj glazbi uspjela u Andrijevcima 25.svibnja 2005. okupiti preko 500 tamburaša u veličanstveni orkestar koji je upisan u Guinessovu knjigu rekorda.
Za svoj rad i djelo, naš čika Šima je primio brojne nagrade, od Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, preko Zlatnog grba Brodsko-posavske županije za životno djelo, životne Nagrade Festivala hrvatske domoljubne pjesme, do nebrojenih diploma i pohvala. Njemu u čast, Julije Njikoš je posvetio „Koncertni stavak za brač i tamburaški orkestar”.
