Marijan Matijević rođen je 10. siječnja 1878. godine pored Gračaca u zaseoku zvanom Duboki Dol. Roditelji, otac Filip i majka Ika, imali su brojno potomstvo, spominje se čak sedamnaestero djece, iako ih je manje poživjelo do odrasle dobi. Matične knjige rođenih i krsni listovi u župnom uredu u Gračacu potvrđuje kako su djeca iz obitelji Matijević bila krštena u rimokatoličkoj crkvi. Otac mu je bio šumski radnik, a majka domaćica, i kuću su imali u zaseoku Grab pored Gračaca, na dijelu koje lokalno stanovništvo zove Mrtve bare.
Vjerojatno se više nikad neće u svijetu roditi čovjek poput toga kršnog Ličanina koji je rukama razbijao kamenje, savijao željezo i od njega pravio kravate, zubima presjecao debele čavle i šakama ih zabijao u drvene grede. Možete li zamisliti ovo: svojim snažnim rukama držao je iznad glave drveni podij i na njemu orkestar od pet-šest članova dok su mu svirali Junak sam iz Like. Jednom je čak zadržao avion u polijetanju. Oni koji su se očima uvjerili koliko je bio snažan, tvrde da se više nikada u svijetu neće roditi takvo slično ljudsko čudo iz kojeg izvire medvjeđa snaga, zbog čega su ga zvali Samson, čovjek medvjed, Herkul zlatnog srca. Iako je počeo od kopanja u rudnicima, cijeli je život proveo hodajući svijetom i demostrirajući svoju nevjerovatnu tjelesnu snagu koja je bila daleko, daleko iznad prosječnih ljudskih mogućnosti te tako postao svjetski pojam fizičke snage ljudskog roda. Da je danas živ, borilački sportovi u svijetu bili bi vjerovatno monotoni jer ne bi imao dostojnog protivnika. Plamen Olimpijskih igara njegov bi krijes zapalio.
Da je bio čovjek jači od bilo koje zvijeri, svjedoči život i povijest suvremenog Samsona, kako su ga Amerikanci zvali. Rodio se 1878. u jednom zaseoku kod Gračaca, a umro 21. prosinca 1951. godine u Zagrebu. U Županji danas postoji nadgrobna ploča koju je junaku iz Like podigla supruga Irena.
Kao i mnogi Ličani ‘trbuhom za kruhom’, u svijet je krenuo s osam godina. Prije ulaska u arenu, svoju je snagu dokazivao radom u tunelima, prugama, rudnicima. Mogao je raditi za šestoricu i pojesti kao cijela brigada ljudi. Kada je uočena njegova fenomenalna snaga, umjesto u rudnicima, svoju je snagu počeo pokazivati posjetiteljima na priredbama. U vremenima kad nije bilo televizije, on je bio i slika i ton ljudima. Kad bi netko u to vrijeme načinio neki podvig, na račun svoje snage govorio bi: jak sam kao Matijević.
GDJE RĐA SJA, JUNACI NIČU
Ono što je činio svojim rukama, nogama i mišićavim tkivom, izazivalo je divljenje svih koji su ga gledali. U Berlinu je 1900. godine dobio angažman u jednom cirkusu. Nakon toga se osamostalio. Počeo putovati po svijetu. Bilo mu je važnije da svijet vidi koliko je snažan nego koliko će zaraditi novaca. Novce je slao u Hrvatsku, Crvenom križu, bolnicama, siromašnoj djeci. Sebi je ostavljao tek toliko koliko mu je bilo potrebno za život.
Za svog života govorio je da se rodio ‘gdje rđa sja i junaci niču’, misleći na svoju Liku. Tuneli i tvornice bili su mu škola, a budak, sjekira i pila – pero i olovka. Bio je orijaš srednje visine, golemih šaka, bačvastoga prsnog koša i neobično mišićava vrata. Iako je mogao nositi kamen od 600 kilograma, nikada nije težio više od 100 kilograma. Nakon dugogodišnje analize fenomena ličkog Samsona, liječnici su razriješili magičnu Matijevićevu snagu. Rendgenske snimke pokazale su da taj junak iz Like nema obične kosti. Ustanovljeno je da njegove mišiće na rukama, grudnom košu i vratu prekriva dvostruko koštano tkivo zbog čega ima životinjsku snagu. A zbog trošenja snage na priredbama, bio je svjetski rekorder u jelu. Za ručak je znao pojesti 4 kilograma svježe teletine, a kad bi se dobro izmorio, malo mu je bilo jedno čitavo janje. Državni arhiv iz Gospića čuva malo građe o svjetskom junaku.
– Šteta što nema više arhivske građe jer je to bio Ličan kojeg je kao i Teslu znao cijeli svijet, rekao je Ivica Mataija, ravnatelj Državnog arhiva u Gospiću. Stjepan Tomić iz Županje bio je Matijevićev osobni biograf, a tamo je osnovano i zavičajno društvo Ličana koje nosi naziv Marijan Matijević. Stjepan je opisao Matijevića na tisuću stranica. Proučavao ga je 50 godina i kaže da je došao do spoznaje da je prije rođenja hrvatskog Samsona postojao još jedino onaj biblijski.
– Uvjeren sam da se više nikad na svijetu neće roditi jači čovjek kojem je priroda ugradila toliko puno snage. Bio je jak kao dvadeset konja. Ostavljao je svijet bez daha. Bio je svjetsko oličenje tjelesne snage, kondicije i zdravlja. U Turskoj je od posljednjeg cara Abdula Hamida V. dobio orden za svoju snagu, priča Stjepan Tomić koji se ne čudi da je tada prvoklasnog, svjetskog boksačkog varalicu Prima Carnera lakoćom preko glave bacio u gledalište.- Za njega su ljudi u borbi bili kao igračke. Dozvolio je da na njega stave 600 kila težak kamen koji je nosio dok ga macolom nisu razbili. Među ljudima on nije imao konkurencije, ispričao je Stjepan Tomić.
WORLDS STRONGEST MAN
Na svim mogućim jezicima svijeta opisane su čarolije njegove snage.
– Ljudi, čudo neviđeno, taj čovjek savija oko vrata željezo za što je potrebno dvadeset konjskih snaga, napisano je u jednom listu nakon njegova zadivljujućeg nastupa u američkom Santiagu 1929. godine. Rukama je mogao pokidati lanac po želji. Fosne od 8 centimetara lomio je rukama na glavi, savijao je rukama željezo koje kilavci nisu mogli niti nositi. Hrvatski Samson držao je jedno bure piva od 50 litara u zubima, a drugim istim takvim udarao je po onome prvom dok obruči ne popucaju i pivo počne teći.
U Americi postoje fotografije kako dva konja potpomognuta s dvadeset ljudi bezuspješno pokušavaju rastaviti Marijanove ruke. Gotovo je nezamislivo da je svojim zubima savijao željezni novac kao žvakaću gumu, prstima derao špil od 80 karata. Konobare je izluđivao. Bocu šampanjca ili piva nikad mu nisu otvarali jer je laganim stiskom prstiju odstranjivao grlo. Imao je toliko snažna pluća da je iz lonca od pola litre srebrni novčić mogao udahnuti kao papirić. Kao šibu prstima jedne ruke vrtio je željezni ‘štapić’ od 11 kilograma. Na američkim je pozornicama pravio čuda.
Za svaki nastup pripremao je nešto novo, što je iziskivalo fizičke pripreme. Mnogi su se pitali odakle mu tolika nadljudska snaga. Odgovarao je diplomatski: ”Ne radi se o nikakvim nadljudskim faktorima, već se snaga nalazi u mojim rukama”. Pokazao bi im snimke na kojima su se vidjele dvostruke kosti u podlakticama. Kada su članovi kluba Atletion Comision očima vidjeli njegovu snagu, dodijelili su mu zlatnu kolajnu sa natpisom Worlds strongest man – najači čovjek na svijetu. Godine 1907. pozvan je na svjetski slet u Rijeku.
Za protivnike je dobio šestoricu poznatih talijanskih hrvača, Ettoa, Tiberija, Zavattija, Attilija, Cortija, Fernanda Duvarija. Sve ih je s lakoćom pobijedio nakon čega ga je 200 Talijana, koji nisu mogli podnijeti poraz, mučki napalo. Iz toga neravnopravnog okršaja Matijević je izašao sa slomljenom desnom rukom i s nekoliko uboda nožem. Ali su i protivnici njega dobro upamtili, očevidci su tvrdili da se igrao s Talijanima kao s jabukama. Sutradan je riječki Novi list, u kojem je urednik bio Frano Supilo, donio opširno izvješće. Ogorčeni zbog takve podmuklosti, Riječani su napali Talijane. Razvila se neopisiva tuča koju su morali smiriti mornari ratne flote. Iz Rijeke je Matijević prevezen u Budimpeštu na liječenje koje je potrajalo 8 mjeseci.
JEDANAESTERO DJECE KRŠNOG LIČANINA
Nakon oporavka 1914. godine oženio se Irenom Kohn, kćerkom nekadašnjega poznatog vlasnika hotela Kej u Orašju na Savi, koja ga je zavoljela na jednoj njegovoj priredbi. Poslije oporavka otišao je na turneju po američkim državama. Za 17 minuta savladao je tadašnjega neprikosnovenog estonskog atletu Komarosa. Dospio je i do Kine. Milijuni Kineza su se divili njegovoj snazi, osobito kada su gledali kako rukama lomi konjske potkove i kako je jači od para konja kojima nije dozvolio da pokrenu kola.
Ljude koji su često razgovarali o njemu, zanimalo je je li netko od njegovih potomaka naslijedio tjelesna svojstva oca. Međutim, nitko od 11-ero djece nije nasljedio njegovu snagu. Iako se rodio s neviđenom snagom, on je svakodnevno uporno vježbao. U kasnijim godinama života (umro je u 74. godini) još uvijek je znao činiti poneku atrakciju za dušu svojih prijatelja. Godinu prije nego što će umrijeti, gurao je natovarene vagone u Županji. Kada su ga pitali bi li još mogao nešto učiniti kao u mladosti, rekao je da više ne može šakom zabijati čavle u dasku, ali još može zadržati par konja. Sedam dana prije smrti nastupio je zadnji put u Županji. Tražio je nekoga da se s njime pohrve i ako ga pobjedi, dat će mu svih svojih četrdeset odlikovanja za snagu koja je zaradio u svijetu. Protivnika nije našao.
KRAVATA OD DEBELOG ŽELJEZA
U Lici ima danas živih svjedoka neviđene Matijevićeve snage. Umirovljeni učitelj iz Perušića Pavao Murgić, dok je bio osnovnoškolac, gledao je predstavu Marijana Matijevića u Karlovcu 1940. godine.
– Bilo je to davno, ali ta mi je predstava uvijek pred očima. Niti danas ne mogu vjerovati koliko je taj čovjek bio jak, rekao bih, jači od najjačeg vola. Uzeo je iz publike tri kovanice novca, složio ih je jednu na drugu i rukama ih je nakon sedam pokušaja prepolovio.Od debelog željeza sa starih zaprežnih kola napravio nam je pred očima kravatu. Tad su na predstavi pričali da je u Zagrebu spriječio tragediju jer je u u Mesničkoj ulici zaustavio kola natovarena bačvama piva, koja su pošla sama dolje niz ulicu. Znao je iskoristi svu snagu u organizmu. Sumnjam da se tako jak čovjek može ikad više roditi na svijetu, ispričao je Pavao Murgić koji kaže da mu je najviše u sjećanju ostala točka kad je zubima presjekao čavao od 18 cm i rukama samlio staklo u prah