Na današnji dan, 1. listopada 1992. godine, u Županji i okolnim naseljima zabilježena je višestruka zračna i topnička opasnost: sirene su oglašene u tri navrata, a plotuni granata ispaljivani su u sljedećim satima: u 9:00, 10:40, 11:38, 13:52, 14:33, 15:24 i 15:53. Više osoba je ranjeno tijekom tih napada. U Županji i susjednim mjestima čule su se strahovite eksplozije i odjeci borbi iz bosanske Posavine, dok je radio sa srpske strane izvještavao o čišćenju sela Koraće, Novo Selo i Zborište, tvrdeći da “njihove jedinice” napreduju. Hrvatski radio izvještavao je s druge strane da se položaji „hrabro drže“. Dobroslav Paraga dao je tada dramatičnu izjavu da je bosanska Posavina pred padom — nažalost, to se ubrzo pokazalo kao najtočnija procjena.
Srpske su snage u tom razdoblju posjedovale stalnu prednost u brojnosti i naoružanju. Prema američkoj analizi ofenzive Operation Corridor 92, koja je započela 24. lipnja 1992., srpska vojska postupno je konsolidirala snage i stvorila stratešku vezu od Banja Luke do istočnih dijelova Republike Srpske. Tijekom rujna i početkom listopada, obrambene snage Hrvatske zajednice Bosanske Posavine i Hrvatske vojske suočavale su se sa sve većim pritiscima i iscrpljivanjem resursa.
Početkom listopada 1992., srpske su snage na zapadnom dijelu bojišta navodno imale oko šest puta više vojnika nego hrvatske — bar prema nekim izvješćima. Međutim, hrvatske vojne i obavještajne procjene sugerirale su da je nerazmjer snaga bio značajno manji, pa čak da je u nekim sektorima snaga bila izjednačena. Budući da su hrvatske snage bile uglavnom u obrani, smatralo se da imaju i određenu prednost “home ground” obrambene pozicije. No, iz srpskih dokumenata i analiza nakon rata jasno se vidi da je srpska premoć bila odlučujući faktor u padu zapadnog dijela Bosanske Posavine.
S druge strane, i hrvatska strana suočila se s nizom unutarnjih problema: lošom organizacijom, fragmentiranim i kompliciranim sustavom zapovijedanja, naglašenim lokalizmom u vojnim jedinicama, slabijom topničkom potporom, logističkim ograničenjima i slabom koordinacijom među postrojbama. U službenom izvješću komisije Vijeća narodne obrane, sastavljenom krajem listopada 1992., utvrđeno je da je pad Bosanske Posavine bio “prijelomni trenutak” za političku i vojnu strategiju Hrvatske, te da su odgovorni za pad bili i neki akteri unutar same hrvatske strani, kao i srpska nadmoć na bojištu.
Bitka za Bosanski Brod, koja je trajala od 27. rujna do 6. listopada 1992., bila je ključna kampanja u operaciji “Corridor 92”. Tijekom te bitke hrvatske snage su bile prisiljene povući se, a opskrbni i prometni koridor prema Posavini uistinu je “bio otvoren” za srpske snage. Pad Bosanskog Broda označio je prekretnicu — predaja čitavog zapadnog krila Bosanske Posavine postala je neizbježna.
Dakle, događaji 1. listopada 1992. bili su dio šire slike teškog i sudbonosnog razdoblja za Županju i cijelu bosansku Posavinu: intenzivni napadi, oslabljena obrana, strateška i brojna nadmoć protivnika — sve su to elementi koji su uvjetovali pad tog područja.
Zoran Lucić
