Na današnji dan, 1. listopada 1991. godine policajci PP Županja, prema tadašnjoj zapovijedi, krenuli su put Bogdanovaca. Toga 1. listopada otišlo ih je 50. Sedam je poginulo, osam je bilo u zarobljeništvu, a 20 je ranjenih.
Za vrijeme opsade Vukovara i stezanja obruča oko grada, jedina veza sa ostatkom Hrvatske bio je kukuruzni put koji je vodio do Vinkovaca preko Marinaca, Bogdanovaca te Nuštra. Padom Marinaca veza sa Vinkovcima je prekinuta a neprijatelju još unatoč vrlo teškom stanju odoljevaju Nuštar, Bogdanovci i Vukovar.
19. listopada 1991. agresor silovitim napadima uspijeva presjeći put između Bogdanovaca i Vukovara te time Bogdanovce stavlja u potpuno okruženje. Napadi na mjesto sve su žešci, no iako neprijatelj trpi velike gubitke u ljudstvu i tehnici neodustaje od zauzimanja mjesta te dovodi kao pojačanje i razne paravojne postrojbe kao što su Arkanovi Tigrovi. Pošto su bili u potpunom okruženju braniteljima ponestaje sredstava za obranu te se 10. studenog 1991. odlučuju za proboj prema Nuštru i Vinkovcima.
Teških vremena prisjetio se tadašnji zapovjednik PU Županja Tomislav Iljić.
“Vukovar je bio okružen, i Vinkovci su bili okruženi. Morali smo formirati određene postrojbe i obučiti ih”, kazao je Iljić. “Nismo bili vojska već policija”, dodao je vrlo emotivno Iljić i naglasio kako ih je tada vodilo srce, a ne razum. “Pokušali smo vas obučiti, dati oružje kakvim smo raspolagali”, prisjetio se Iljić.
1. listopada su se, nakon primljene zapovijedi, postrojili ispred nekadašnjeg motela Rastovica uz autocestu A3 i krenuli u tri minibusa. “Trebali ste biti na području Vinkovaca na pričuvnim položajima 2-3 dana. Ali, sve ostalo znate. Prošli ste pakao Bogdanovaca…”, tihim se glasom, u tišini, sjećao Tomislav Iljić.
Nakon nekoliko dana žestokih borbi, postrojba HOS-a ipak se podijelila. Dedaković i Borković dobivali su jasne najave da se sprema napad na Cerić, Marince i Bogdanovce kako bi se na taj način potpuno opkolio Vukovar. Nadalje, i obrana Bogdanovaca imala je određenih organizacijskih problema te su odlučili angažirati HOS-ovce da kreiraju stabilnu liniju, dok je za to još bilo vremena i nade. HOS-ovci, naravno, nisu bili skloni ideji razdvajanja. S prvom pregovaračkom ekipom, zapovjednikom Šilićem i Željkom Delićem – Švicom, dogovor nije postignut, drugu je delegaciju, Damira Radnića i Zvonka Čurkovića, Dedaković uvjerio da su prijeko potrebni obrani sela. Uz pomoć vukovarskih vodiča, tzv. „Mungosa“ koje je vodio Nikola Toth – Feniks, zapovjednik 4. bojne 204. brigade, sedmorica HOS-ovaca ponovno je prošla rizičan kukuruzni put višesatnom hodnjom. Robert Šilić – Rora, Zvone Ćurković, Žarko Manjkas – Crvenkapa, Željko Špiljar – Žac, Stjepan Antolić – Tonči, Darko Komerlin i Damir Radnić pošli su se pridružiti braniteljima Bogdanovaca, dakle i skupini 14 pripadnika HOS-a koji su pod vodstvom Zdravka Špalja – Papundeka već boravili u tom selu.
Na leđima i rukama svaki od njih nosio je blizu 40 kg materijala: zolje, punjenja za ose, ručne bacače, tromblone, ručne bombe te po nekoliko stotina metaka. U dubokoj noći došli su u selo i shvatili zašto je Dedaković toliko inzistirao na njihovu odlasku. Obrana je nakon višetjednoga stalnog granatiranja popustila, nije bila bajno posložena. Oni su doslovno ušetali u selo i prošli skroz na drugi kraj Bogdanovaca, gdje je bilo smješteno zapovjedništvo, bez da su ikoga vidjeli, odnosno da ih je netko pokušao zaustaviti. Istu noć, 30. rujna, Radnić je kao zapovjednik postrojbe HOS-a, te po ovlasti zadobivenoj od Dedakovića i uz podršku Totha, preuzeo zapovjedništvo sela, okupio ostale zapovjednike postrojbi i reorganizirao obranu, objasnivši braniteljima da im se sprema velika nevolja ne uspiju li kvalitetno posložiti linije. Do jutra se, uz pomoć domaćih ljudi, otprilike koncipirao način obrane, označila su se strateški važna mjesta i otporne točke. Pod oružjem je, uz HOS-ovce, bilo možda 200 ljudi (stotinjak gardista i policajaca i 80-ak domaćih ljudi), iako je nešto manji broj bio borbeno aktivan. S obzirom na konfiguraciju terena, prolaz napadačima nije se mogao priječiti postavljanjem prepreka. Iako branitelji jesu postavljali i premještali minska polja, to ipak nije moglo zaustaviti nadolazeću silu. Stoga se Bogdanovce, koji izgledaju kao križ, moglo braniti organiziranjem više adekvatnih otpornih točaka. Dio obrane, križ prema Nuštru, odnosno Marincima držala je vinkovačka garda i HOS, a veći dio prema Vukovaru također je držala vinkovačka garda, satnija tzv. „Daltona“. Jedan krak križa koji ide ka Petrovcima, dijelom je držala županjska policija, dijelom HOS, a drugi krak prema Bršadinu branili su vinkovački policajci. Domaći ljudi bili su angažirani na brojnim zadacima, ne na točno određenom mjestu, jer uvijek je valjalo uz sebe imati na položajima nekoga domaćeg koji je znao svaki puteljak i prednosti, odnosno mane terena.
Sljedećeg dana, 1. listopada, neprijatelj je osvajao Marince i Cerić, a Bogdanovci su tim djelovanjem dobili jedan cijeli dan da fizički pokušaju napraviti što više od onoga što se noć ranije dogovorilo. Dana 2. listopada uslijedili su sinkronizirani napadi na vukovarske točke otpora, ali i Bogdanovce. Napad je bio iznimno jak, po svemu sudeći trebao je biti i konačan napad na Bogdanovce. Nakon uvertire i teške vatre minobacačima, udario je dio 211. oklopne brigade uz potporu Srpske dobrovoljačke garde, Arkanovih „Tigrova“. To je bilo prvi puta da se na Bogdanovce krenulo tenkovima i, zapravo, neprijatelj jest ušao dobrim dijelom u selo, gdje se zadržao nekoliko sati. Na neki način selo je bilo pred samim padom što je izazvalo golemu paniku među civilima koji su u velikom broju autima, čak i pješice počeli bježati prema Vinkovcima i bili su mučki pobijeni na cesti. Također, ni svi koji su selo branili oružjem nisu izdržali takav pritisak, uslijed velikog broja ranjavanja i pogibija neki su se čak, pomalo nelogično, počeli povlačiti prema Vukovaru. Kao da je i vrijeme upotpunilo apokaliptičnu sliku poluosvojena sela; padala je jaka kiša, nebo se smračilo, kuće su gorjele, a neprijatelj se okupljao u centru, ali nesiguran nije kretao u „čišćenje“ terena. Ni sami branitelji nisu znali što bi točno napravili, da li pružati otpor ovolikoj sili ili se povući. Neizvjesnost je trajala dugo, sve dok jedan mladić nije hrabrošću animirao suborce. Žarko Manjkas – Crvenkapa lakoćom je uništio prvi tenk na koji je usmjerio projektil. – „Kupola mu je valjda bila puna mina i ovaj ga je spizdio takvom lakoćom da je ona odletjela nekih deset metara, napravila salto u zraku, prevrnula se i naopačke pala natrag na tenk.
Kada je on to napravio, nama kao da je netko adrenalin ušpricao u vene. Svim braniteljima Bogdanovaca, a posebno HOS-ovcima! Mi smo počeli uništavati te tenkove kao dijete kada se razljuti pa počne trgati igračke!“, prisjeća se Damir Radnić velikog okršaja u Bogdanovcima. Pješaštvo iza tenkova u totalnoj je panici počelo bježati, bacati oružje koje su poslije branitelji iskoristili. Toga su dana onesposobili više od deset tenkova i oklopnih vozila i otada su Bogdanovci postali sinonim žestokog otpora. Poslije, do konačnog osvajanja, neprijatelj je izvršio još desetak velikih napada i svi bi oni na isti način završavali. Branitelji bi razbili neprijateljski oklop, pješadija bi se potom u panici razbježala, a legendu o Bogdanovcima prenosili su i hrvatski i srpski mediji. Srpske TV i radijske postaje izvještavale su o fanatičnom otporu u Bogdanovcima i javljale da selo brani više od 4.000 teško naoružanih „ustaša“. U okruženju su branitelji Bogdanovaca, osim borbi, imali i zanimljivih kontakata s neprijateljem. Upravo kroz Bogdanovce pokušalo se Vukovaru dopremiti humanitarnu pomoć konvojem, koji je ipak imao drugu namjenu zamišljenu od JNA. Na kraju, sve što se uspjelo postići bio je prolazak konvoja praznih vozila namijenjenih izvlačenju najtežih ranjenika iz vukovarske bolnice. U trenucima kada je konvoj prolazio kroz selo, oni koji su se u konvoju nalazili zbog informativnih i drugih pobuda, vidjeli su neobičan prizor. S prozora su virile cijevi koje su već ispalile protuoklopno streljivo, kroz selo su šetali branitelji okićeni naoružanjem, a oružje je nonšalantno ostavljeno po ulazima i ogradama, sve kako bi se stekao dojam o velikoj oružanoj moći obrane Bogdanovaca. Između napada na selo zapovjednici JNA slali su stare civile iz Marinaca koji su prenosili uvjete predaje, a ušima HOS-ovaca posebno je nesnosno bilo slušati puštanje srpskih i četničkih borbenih pjesama putem jakog razglasa. Psihološkim čarkama, branitelji, posebno HOS-ovci uspješno su parirali svojim dosjetkama, no, konačnom napadu uskoro više nisu imali čime se oduprijeti. Čudesna obrana sela nije mogla trajati dovijeka, jer je osvajanje Bogdanovaca bilo ključan strateški cilj za odsijecanje Vukovara, a selo je branilo sve manje branitelja koji su, što je za obranu bilo najpogubnije, ostajali bez protuoklopnih sredstava.
Kada je 10. studenoga pokrenut posljednji, opći napad iz svih smjerova, braniteljima je on izgledao nestvaran, jer su desetine tenkova i stotine pješaka krenule u opći juriš. – „Pa mi se jesmo tukli cijeli taj dan, ali to je bilo kao da gledaš na televiziji neki frizirani ratni spektakl. Krenulo je iz svih smjerova sigurno više od 60 tenkova i transportera! Ide jedan tenk, stane na minu, onesposobi mu gusjenice. Iza ide drugi tenk, zaobilazi ga, ti ga ‘spržiš’, ali ide treći. I taj stane na minu, ode u zrak, no dolazi već četvrti i zaobilazi ta tri! Bile su to scene u koje nismo vjerovali svojim očima, jer u dotadašnjim napadima, kada bi im ‘spržili’ tenkdva, oni bi već posustali. Ali sada su samo išli naprijed, bez obzira na cijenu! Čak su i pješaci išli naprijed u nekom čudnom raspoloženju. Obično bi im unijeli tešku paniku već na samom početku, no sada su nastavljali bez obzira. Opališ kumulativnu tromblonsku minu među njih, pokosiš dvoje-troje, no ostali samo nastavljaju. Ne znam, kao da su bili pod teškim sedativima“, prisjeća se Radnić. Ovoga puta spasa nije bilo, jer ni otpor se više nije imao čime pružati, ukupno je u cijelom selu ostalo možda 20-ak upotrebljivih protuoklopnih sredstava. Uslijedio je krvavi proboj ka Vinkovcima, velika tragedija za branitelje Bogdanovca, napose pripadnike HOS-a.