Razmošljao sam kakav prilog u ovo vrijeme Božića napisati i sinula mi je jedna primjerena tema; opisati jednu obitelj članovi koje su u „carstvu socijalizma i komunizma“ naselja Šećerane, Kolonije redovito išli na sv. Misu u Županju; obitelji koja je dosljedno javno prakticirala svoju vjersku katoličku pripadnost i dosljedan katolički način života. A sve to, kažem, u socijalističkom, čak bih rekao strogom okruženju ljudi koji su većinom bili „antikristi“, bezvjernici, navodno ateisti i socijalisti, bezvjernici što, neki među nama i okrutni antivjerski sljedbenici takozvanoga novog doba komunističke diktature. – Obitelj VIDIĆ je u takvome životnom okruženju – možda i jedina, ili jedina za koju sam ja znao – javno, ponosno i znači glasno iskazivala svoju vjersku pripadnost rimo-katoličkoj vjeri i crkvi. – Sirotinja! – Bez muške „glave“ u obitelji. – Majka (heroj kojoj se ne sjećam imena) sa četvero muške djece svakodnevno se borila s materijalnom neimaštinom jedne mjesečne plaće NKV radnice u tvornici-šećerani. Bila je heroj života; heroj žrtve za svoju djecu, obitelj, vjeru u Svevišnjeg Oca Stvoritelja nâs običnih svakodnevnih ljudskih bića – Djece Božije.
A počelo je tragično. Bio sam još sasvim mali kada se jednoga dana baš u samome naselju Kolonije dogodila ljudska tragedija na rampi izlaza iz Kolonije u Kolodvorsku ulicu. Sjećam se samo da su odrasli ljudi u Koloniji i mome neposrednom okruženju (susjedi) svi odreda bili zgranuti nesrećom koja se dogodila. – Uplašeni i uznemireni konji u vlasništvu tvornice iz nekog razloga „razbjesnili“ se da ih kočijaš nije mogao smiriti pa je čika-Vidić koji je isto radio kao kočijaš – slučajno nalazeći se tu – išao pomoći kolegi da smiri konje.U tom „smirivanja“ već „podivljalih“ konja jedan o konja ili više njih, kopitama su do kraja „ubili“ čika-Vidića da je na mjestu nesreće ostaom mrtav. – Strašna tragedija.! Još dugo, dugo se pričalo o toj nesreći. – Tako je teta-Vidić ostala sa četvero malodobne djece s četiri sina sve jedan drugome „do uha“; najstariji marko pa Pejo, pa Tunjo i najmlađi Radoslav. Majka, teta-VIDIĆ odmah je zaposlena u tvornici i možete misliti koliku je plaću imala. Stan su imali ili doboli odmah po nesreći u na katu prve kuće, u prvom redu odmah do Gimnazije,“ neposredno do kuglane i stadiona (igrališta) NK Radničkog.
Najstariji sin Marko po nadimku Vera bio je i ostao do danas najbolji bubnjar VIS-a Kristali, ali nadasve i nadaleko popularne pop-rok grupe Lotosi, Čisti talent bezgraničnog umijeća bubnjara. Mislim da je mogao bubnjati i u najboljim sastavima Juge i Hrvatske. Ali, – ne!?Bio je neke čudne „prgave“ naravi pa je tek nakon nekoliko „svirki“ sastav u kojemu je svirao morao tražiti pomoćnog pričuvnog, bubnjara koji je najčešće, bio Slavko Sučić-Pile, a koji je jedva čekao uskočiti u sastav.
Drugi sin obitelji Vidić bio je Pejo. Ja zapravo ne znam je li i završio kakvu srednju školu ili tečaj – uglavnom postao je listonoša, poštar s onom velikom torbetinom, sivom odorom i kapom tipa i modela „šapke“ s onim sjajnim šiljtom. „Pokrivao“ je teren sve od onoga pružnog prijelaza pa sve do Šlajsa. – U neko vrijeme, mislim 70-tih preko noći nestalo je Peje iz Pošte, iz kuće, iz Kolonije i iz Županje. Nema ga niti u Hrvatskoj! – Pričalo se da je pronevjerio neku lovu i otišao u Australiju.
Tunjo je bio treći sin. Završio je „zanat“ u županjskom Mlinu pa srednju tehničku mlinarskog smjera u zagrebu te se vratio u Županju. Onda se opet negdje izgubio iz Županje i iz Kolonije pa se vraćao i tako nekoliko puta. Onda ga je valjda napala neka boleština i umro je u dobi oko pedesete godine života.
Najmlađi sin Radoslav – Rade kako smo zvali nekako „zelen“ i mlad otišao je iz Županje u Rijeku i tamo završio valjda neku višu školu ili fakultet i danas živi u Rijeci.
E- sada – pouzdano znam da je teta Vidićka svako, ali svako, baš svako jutro prije dolaska na posao u Šećerani išla na sv.Misi „zornici“ na drugom kraju Županje.
Nedjeljom brzim korakom sa sinovima oko 9 sati dok još pola kolonije spava teta Vidićka sa sinovima pravac Županja opet na sv. Misu. – E To je to što vam hoću kazati u ove dane Božića. – Svaka joj čast i pokoj vječni od Bore Šiminoga iz Kolonije.
.
