In memoriam – Branko MILAKOVIĆ,
I kada sam predumišljao kako ću tamo negdje naljeto ili najesen prvi puta prekinuti šutnju na ŽupanjacNetu pa ću (planirao sam i želio) to kršenje zadane riječi pogaziti upravo s tekstom o obitelji čika Steve i teta Boje MILAKOVIĆ i njihovoj djeci, Jovanki, Đurici, Branku i Mirku, – dogodi mi / nam se nepomirljiva stvarnost tragične smrti moga gotovo vršnjaka, prijatelja, drugara – među nama Šećerancima – popularnoga, svakome dobro poznatog i dragog Branka MILAKOVIĆA. – Pa zašto … pa zašto tako tragično i bolno, nemilosrdno, na ulazu u našu i njegovu Koloniju na koju smo svi ponosni jer nam je bila posebno ugodno, majčinski nježno okružje prelijepih djetinjstava i mladosti a njemu i cjeloživotni gotovo Zavičaj.
– Jovanke se tek blijedo sjećam jer je bila nešto starija, ali Đurica, uvijek raspoloženi dječak, momak, odrastao čovjek, posebno omiljen među svim naraštajima Šećeranaca, pozitivan, dobronamjeran, odan i Koloniji i cijeloj Županji, svima i svakome prijatelj kojega nosiš u duši cijeloga svoga životnog vijeka, skroman i razborit, sav afirmativno životan, i samo takav druželjubiv, a iskren i pošten, – a takav je bio i Branko – nadimkom Ćelo – (mislim da ga je i Đurica tako zvao) – ma, oprostit će mi Branko tamo gore na nebeskim poljanama što ga evo i ovom tužnom i tragičnom prigodom još jednom nazvah nadimkom.
Obitelj Milaković je bila dostojanstvena, obična, prava prosječna radnička šećeranska obitelj iz Kolonije. Čika Stevo je bio neki obični radnik u tvornici, uvijek i stalno, nekog njemu svojstvenog neraspoloženja, ozbiljnosti i stroge šutljivosti – svakog jutra na posao s nekakvom „školskom“ torbom / tašnom u kojoj je bila skromna radnička marenda, – a teta Boja – barem ju ja tako pamtim – vesela i životna supruga i majka djeci, Jovanki, Đurici, Branku i najmlađem Mirku; a ona parkovna klupa ispred dućana, pored kino-Kristalovog panoa-vitrine sa slikama filmova „IGRA“ i „DOLAZI“, nasuprot kiosku – ta klupa i to mjesto pred trgovinom i tržnicom bila im je – kao i nama mnogima – dnevni boravak gdje bi po cijeli dan uvijek netko bio i boravio, odrasli ili najčešće netko od šećeranske mladosti, katkad i do kasnih ljetnih noćnih sati igrajući se tada popularnoga „Građanina Iks.“
Sjećam se zgode kada se Branko nakon samo par mjeseci vratio iz Pule gdje je radio u „Uljaniku“ pa je nama okupljenima pričao o radu i boravku u Puli ali je u nekoliko navrata riječ grada Pula izgovorio ono po Puležanski s istarskim naglaskom nakon čega mu je rođeni brat Đurica zaprijetio kako će mu razbiti zube ako nastavi s tim naglaskom izgovarati riječ Pula!!! – Inače mislim da je Branko bio jedan od rijetkih naučnika, ŠUP-ovaca u tvornici a koji je izučio zanat za zanimanje majstora „lijevača željeza“ iz visoke peći koju je tvornica imala. – Mirko, Zvona Krpan – Čombe i Mića Farkaš – sjećam se – i kada su se već zamomčili bili su nerazdvojni trojac pred dućanom i bricom sa svakojakim dosjetkama o svemu i svačemu i svakome tko bi prošao u tvornicu, gimnaziju i / ili osnovnu školu „Borisa Kidriča“, Restoran ili kamo drugdje na tu stranu Kolonije.
Bili su to „zlatni“ dani Kolonije, naselja Šećerana, – a evo danas, već odoše i Krpani, i Farkaši, ode i Ciba i Ciro, i Murzi (Jozo Rakitić) i Pile pa evo i Branko Milaković … „Rapsodijom na Savi“ odoše moji Šećeranci, ali ne na Savi „Kod Muzeja“ nego s kupališta „na Savi kod dizalice“. – Neka im je svima – pokoj vječni, – njihov Boro Maričić.