Bila je to prava šećeranska obitelj. Majci se ne sjećam imena ali otac Ibro i djeca Dragan, Dragica, Slavica i Ivica ostali su mi u trajnom sjećanju. – Roditelje ostavimo po strani osim činjenice da je Ibro bio registrirani nogometni sudac Nogometnog podsaveza Vinkovci.
Ivica je tadašnjih godina bio još pravi dječarac, klinac iz Kolonije a kasnije će u momačkoj dobi postati vrstan nogometaš Radničkog, – Slavica je bila moja školska „drugarica“, a kasnije završivši srednju školu postala je konobarica i to ne makar kakva nego majstorica svoga zanata, zanimanja i profesije. U restoranu na Šećerani radila je uglavnom kao šankerica (danas to zovu „barmenica“), i s tetom Zlatom i konobarom Markom Skelinom, te glavnom kuharicom – tada već bakom iz obitelji Pihir, – bila je članica vrhunskog ugostiteljskog „dream teama“ restorana „Kristal“ bez kojih taj restoran ne bi bio nadaleko poznat po svim parametrima čak i današnjih ugostiteljskih kriterija i objekata, i destinacija, kako se danas nazivlju mjesta dobre hrane, pića i usluge. Radeći za šankom opslužujući tetu Zlatu i konobara Marka, po cijelu večer – subotom i do kasno u noć – pratila je „krivulju“ opijanja, napijanja, alkoholiziranja notornih pijanaca, šećeranskih pijančina koji su se od početka večeri s početka šanka pomicali prema onome interijerski prelijepom stupu interijera cijelog objekta restorana, – lijevo od početka šanka. Nekima od tih pijančina Slavica je znala odbrusiti kako im više neće poslužiti piće nego da idu kući svojim familijama (ako su ih imali, a neki siguran sam i jesu). Slavica je ostala legenda Restorana zajedno sa tetom Zlatom i konobarom Markom Skelinom.
Dragan – u svemu i po svemu šećeransko dijete i mladić – bio je posebno društven i kao takav sastavni dio populacije šećeranske mladeži; sudjelovao je u svim dokolicama, zanimacijama i svakodnevnim događanjima, „mularijama“ djece i mladeži, rekli bi u Splitu. – Većina njegovih vršnjaka nakon osnovne škole išla je u ŠUP i Gimnaziju, – ali Dragan je među rijetkima iz Kolonije „otišao“ u Vinkovce i to (kao rijetko `ko u srednju ekonomsku školu (KAKAV PAMETAN ŽIVOTNI POTEZ, op.a.!!!) – Svaki dan vlakom (šinobusom ili onim iz „Vlaka u snijegu“) u Vinkovce rano ujutro pa nazad kući onim vlakom što je oko 16 sati dolazio u Županju iz Vinko- Kao i ostali rijetki županjski srednjoškolci raznih srednjih tehničkih škola kojih u Županji nije bilo, provodeći puno vremena na vinkovačkoj željezničkoj stanici dokoličarili bi čekajući satima vlakove za povratak kući u Županju. Tako je i Dragan proveo više vremena na vinkovačkom željezničkom kolodvoru čekajući županjski vlak nego što je sati provodio na nastavi.
Igrali smo zajedno jedno kratko vrijeme u juniorima Radničkog. Bio je dobar nogometaš ali „nikakav“ suigrač jer je u igri dozlaboga tražio loptu i poslije toga driblao protivnike dok ne bi izgubio loptu. Još gori od njega – u tom smislu – bili su Josip Klarić, Branko Milaković i još neki. Branko Milaković je tražio od suigrača loptu, odmah bi se okrenuo k protivničkom golu i sa centra igrališta „pucao“ (šutirao) po golu protivnika iako je to bilo slabe „vajde“ za vlastitu momčad. – Nije Dragan dugo igrao jer nije mogao dolaziti na treninge pa je rano i završio nogometnu karijeru ali prvoj momčadi Radničkog.
Ne, ne mogu zaobići tragediju Draganove obitelji koja se dogodila mislim krajem 60-tih u ljetno doba. Kćerka i sestra Dragica, tragično je kao tek dvadesetgodišnjakinja izgubila život u prometnoj (tada se govorilo saobraćajnoj) nesreći na auto-putu „bratstva i jedinstva“), mislim negdje blizu Slavonskog Broda. S njom je smrtno stradala i jedna Županjka, naočita i „zgodna“ djevojka kojoj s ne sjećam imena ni prezimena niti „čija“ je bila. – S kim su bile u automobilu i druge pojedinosti nikada nisam saznao samo znam da je cijela Županja bila zavijena u crno. – Udes se dogodio navodno negdje blizu Slavonskog Broda, kasno noću, pred ponoć, koliko se sjećam.
Inače, rwkoh i napisah već, Dragan je bio uvijek uredan, uljuđen, pristojan i pristao mladić koji je poštivao starije, i tako to. Bio je dobrodošao i pristao u društvu vršnjaka Đurice Milakovića, „Šilje“ Vujice, Miše Gurova i ostalih momaka toga i tih godišta.
Na restoranskim poznatim plesnjacima, sjećam se bio je izvrstan plesač, doduše ne teatralan kao Anton Krička, ali zaista pravi, baš pravi plesač koji je plesnim pokretima „sjedinjavao“ se s glazbom, dok smo se mi ostali – većina – drmusali i guzicama klatili po plesnom podiju. Mislim da mu je najčešća plesna partnerica bila i djevojka mu, ali nisam siguran je li mu postala i supruga; jedna djevojka iz Županje koja je sa sestrom redovito dolazila na „plesnjake“.
Znam da je i u onim ljetnim dokolicama Šećeranaca u parku pred restoranom bio i odličan kartaš tadašnjih kartaških igara. (Nije se kartalo za novac.)
Kasnije je postao i vrstan, možda ponajbolji kuglaš KK Radničkog. Mislim da je iz pet pokušaja svaki puta srušio solo lijevog „seljaka“ postave čunjeva. Karakterističnim smijehom radovao se oborenim „devetkama“ i različitih kombinacija preostalih čunjeva u bilo kojemu rasporedu. – Iz onoga „tunela“ izbačenih kugli postavljač čunjeva, omaleni Blaž viknuo bi „Bravo, Dragane!“ (Da ne kažem sada Draganov nadimak.)
Neću nego tek spomenuti da je bio ugledan i poštovan računovodstveni profesionalac.
I za kraj, jedna situacijska sličica našega prelijepoga djetinjstva i mladosti u Koloniji. – Bio je ljetni vrući i sparni dan oko podneva. Nas nekolicina što mlađih, što starijih – Dragan je već godinu dvije godine išao u Vinkovce u školu – dakle, nas nekolicina, pet-šest, možda i više, zatekli smo se tu negdje pred Restoranom i kinom, kad, – odjednom „iz vedra neba“ pravi ljetni pljusak. Kišetina bez grmljavine i bez vjetra.- Na brzinu smo se svi ugurali sakriti od kiše u onaj predulaz u kino Kristal. Neki već i pokisli ali kada su vidjeli nas dotrčali su i oni k nama, a među nama je bio i Dragan. I onda znate ono „trli brli“ o svemu i svačemu pa dođosmo i do pričanja viceva. Nekolicina je ispričala tada aktualne viceve a onda … a onda je Dragan počeo redati jedan vic za drugim. Mi ostali samo smo se držali za trbuhe i gromoglasno se smijali, a Dragan nije prestajao nego ,možda ću pretjerati, ali mislim da ih je – Draganovih – bilo gotovo stotinjak. O Bobiju i Rudiju; o Muji i Hasi i koječemu drugome.- I kako smo već bili debelo suznih očiju od smijanja, netko `ko je znao nagovoi Dragana da prijeđe na zgode i nezgode s vinkovačkog željezničkog kolodvora kada bi oni – županjski đaci – čekali onaj popodnevni vlak za poći kući u Županju – vrhunac smijade i smijurije Dragan bi izveo „tiradu“ gotovo cjelodnevnog nabrajanja željezničkih postaja od brzih a pogotovo putničkih vlakova u svim pravcima koje je svakodnevno čitala ona službenica na razglasu kolodvora iz voznog reda. Ono znate već: Putnički vlak za Osijek via Gaboš nalazi se na drugom kolosijeka prvog perona i polazi u 14 i trideset minuta; putnički vlak Osijek via Laslovo stoji na petom kolsijeku četvrtog perona ; Vinkovci – Kikinda via ovaj via onaj; Tauern ekspres via … Atena – Ostedne … i vrhunac putnički vlak relacija Vinkovci-Bogojevo-Subotica sa pedesetak staničnih postaja polazi sa perona jedan prvi kolosijk … i onda desetak, dvadeset, možda i više (seoskih vojvođanskih stanica koje prethode Subotici !!! – Da. Da. Bio je to Dragan Kupusović.
Draganu i njegovoj obitelji želim svako dobro u ovoj godini.
