Mažuranićeva 18
Stigla sam.
Dugo me nije bilo.
Hladna mi metalna brava.
Gdje li su svi?
Da li mi je sokak zamro
ili se pravi da spava?
Betonska staza runirana.
Cokla ko život iskrbana.
Hortenzije, neveni i ljubičice,
opale sasušene latice,
dočekuju domaće skitnice
i iskradaju suze sjećalice.
Zamirile s pekmezom vanili kiflice,
i majčine ruke što ih mjese.
Sigurnost je upravo to,
negdje na svijetu imati dom.
Ja nisam putnik bez adrese.
Pamti avlija a pamtim i ja
sve zubobolje i glavobolje,
pričesti, krizme i vjenčanja.
Radosti, žalosti,
prepirke, ljutnje i svirke,
ljubavne jade i obećanja.
Školske dane i jedinice,
primjerno vladanje i neke petice.
Dovoljno svega za tugu i sreću,
a kada tamo pođem, to sobom ponijet ću.
Kad padne hladovina u popodnevnim satima,
kraj verkstata klupa, zelena, tatina,
odprilike ko i ja stara, al’ nema joj para,
na njoj se umoran najbolje odmara.
Predsoblje odiše sapunom jorgovana
i običnim svakodnevnim navikama.
U dnevnoj sobi sa bijelim stropom,
škripi još pod, pod svakom stopom.
Za slavonskim stolom bogatim
sestre, kumovi, komšije, tetke i ujne,
prvo koljeno rođaci i svi moji nećaci.
I kome prvo da se radujem?
Koga prvog da pomilujem,
dok okus friške supe dolazi iz ljetne kujne.
Oronuo kredenac sa tri ladice,
lonci i poklopci , njezine šalice.
Dugački stol i uz njeg hoklice,
s tanjurima smeđe hrastove police.
Šporet na drva i vangla na bijele tufne.
Tad vjetar nedostajanja najednom puhne
kroz mali prozor na šalufne.
Zatvaram oči.
Jabuka.
Grlicama i krilo i ruka
Svetinja.
Njišu se i mrmore glasovi u krošnjama,
oca, majke, nas i svih unuka.
Polako pristižu i prijatelji.
Tako je dobro da su još tu,
to su oni za koje uvijek važi,
u dobru i u zlu.
Na komodi u sobi radio aparat “Jadran”
kojeg su prvog kupili,
davnih pedesetih,
kad su se otac i mati kućili.
I isti luster još visi
onaj sa malim žaruljama.
Razbacuje sjenke minulih dana
ko mali čudesni svici,
u ljetnu večer, u ravnici.
U kutu tambura i očev šešir,
trzalica, štap, sajtluk i žir,
sad su nam samo neprocjenjiv suvenir.
Raspelo, prastaro, drveno, bakino,
na istom mjestu nad nama bdije.
Zahvaljujem, rukom dodirujući,
za priliku što sam još jednom došla kući.
Sa okrečenih zidova
uokvirene me oči prate.
Moj muzej sretnih trenutaka.
Oči, koje su znale da me shvate,
i pogledi koji još mogu da me vrate.
Nešto me stislo na ovome mjestu
gdje jedino mogu da odmorim,
i poželjeh silno i jako
da vrijeme nekim čudom usporim.
Oko mi gleda, sve se u meni smije,
uz politru se opet nazdravlja i pije.
Priča se, raspravlja, pripovijeda ,
raspreda po redu i preko reda.
O onima koji fale i o nama koji žale.
O svemu i svačemu,
o nečemu i ničemu.
Malkoc smo se promijenili,
postali smo drugačiji.
Sjetniji, mudriji i stariji.
Zaživjela kuća, zasjale sve njene sobe,
pa nešto mislim,
kako je lijepo vidjeti sve
bez tuge i tjeskobe.
O dragi moji!
Grlimo se, smijmo i pijmo!
Ljepši trenutak za me ne postoji.
Tamo daleko nema toga,
tamo je teško svom bez svoga.
Skupi te se svi pored mene,
fotkajmo se, uramimo vrijeme,
stvarajmo nove uspomene.
Gorjet će onaj luster
sa malim žaruljama,
odzvanjat će priča i smijeh do svitanja.
Odavno prođe ponoć.
Odkad je bilo dvanaest,
u jednoj sobi Mažuraniceve 18
Vesna Hope ❤️
Foto: H. Maričić