Kad se vako jako naoblači
sida majka isprid praga klekne,
Prid nevrime kad se nebo smrači,
pet molitvi na izust izrekne.
Nije bilo potpora od vlasti,
već se moli Boga da se smili.
Jer u trenu sve se upropasti,
vazda željni i u strahu bili.
Uz molitvu čuvali su polja,
sa tornjeva zvona su zvonila.
Kazivali sve je Božja volja,
a od suza lica oronila.
Samo kad bi sve stglo do ruke,
jer se lako bez kruva ostane.
Sačuvaj nas Bože salauke,
kada priđe seljaku odlane.
Sida majka u suzama moli,
čim zagrmi u budžak pogleda.
Na koljena dok je ne zaboli,
neizvjesnost dušu joj izjeda.
A kad priđe taka salauka,
još se dugo moli u tišini.
Zahvaljuje na stotini muka,
koje daje blatu i prašini.
Mario Vinković 29.05.2019.
