Na stanu đeram klanja li klanja,
škripa ga stoji,ciloga jutra.
Baka sakuplja skalje kraj panja,
morat će vatru ložit unutra.
Dok vatra pucka skuvat će mliko,
pa će ispržit malo slanine.
Na fruštuk topli dida naviko,
žuri poradit za ladovine.
Prvo se marva mora namirit,
pa onda sidi do mile volje.
A zno je koji časak zažmirit,
samo se tako osićo bolje.
Ni bilo petka a niti svetka,
amena neba njiva i štala.
Polako stico lipog imetka,
sve mu je muka njegova dala.
Kupovo zemlju širio blago,
ni jedan poso ni se izmako.
Kad šta napravi bude mu drago,
svoje stanište volio jako.
Njekada bili na našem stanu,
dida i baka bez malo svađe,
Čuvali staru Šokačku granu,
dok ih polako starost ne snađe.
Pošli su tiho sa ovog svita,
ostao đeram ne škripi više.
Sve one zime,prolića lita,
lagano brišu jesenje kiše.
Mario Vinković 14.08.2019.