Meni je isto ko da i nije,
samo me brojke svršetku nose.
Misli su samo malo zrelije,
tud ispod kape i side kose.
Tako je kad si tužan i ružan,
valjda i život učini svoje.
Samo kad nisi nikome dužan,
nako ti drugi sudbinu kroje.
Tako i ljeta samo se nižu,
svojom nutrinom okolo zračiš.
Ljudi te njekad u nebo dižu,
a sam si svjestan ništa ne značiš.
Samo si jedno zrnce od maka,
kojega vitar po zraku nosi.
Ili ga možda pozoba svraka,
dignute glave ako prkosi.
Godina ova kao i druge,
njekom će biti vridna i blaga.
Njeko će jadan svisnit od tuge,
jer će ga izdat volja i snaga.
U ovoj Novoj budimo ljudi,
nemojmo blatit bližnjega svoga.
A za sve lošo nebo nek sudi,
imajmo vjere u dragog Boga.
I zato voli,zagrli jače,
jer Bog nas dragi s nakanom stvori.
Utjeha biti onom ko plače,
ko se sa teškim brigama bori.
Uvik se nadaš biti će bolje,
u zemlji ovoj znoja i krvi.
Onda prid tobom nestaje polje,
njeko je uvik stigao prvi.
Tako to iđe i biti mora,
njeko bez muke teškoće riješi.
Njekome kruva sa sedam kora,
u vječnom strahu da ne sagriješi.
Jedino ljubav pobjedit može,
u ovoj zemlji suza i blata.
I bratske ruke ako se slože,
onako čisto radi inata.
Mario Vinković 01.01.2021.
