Stiglo je ljeto, a s njim i ljetni glazbeni hitovi. Ljetne pjesme uglavnom su prolazne i imaju svoj rok trajanja, ali ima i onih pjesama koje su “vječno vrte” na radio stanicama i koje će se slušati još dugo. Autor nekih od najvećih domaćih hitova je Mario Vestić, a kako su nastali neki od tih hitova i stihova pročitajte u velikom intervjuu za Mixer.hr.
Mario Vestić jedan je od najpoznatijih hrvatskih skladatelja i tekstopisaca. Sklada i/ili piše tekstove za mnoge izvođače raznih glazbenih žanrova, a najpoznatiji je po suradnji sa županjskim bendom Opća Opasnost s kojim ga veže sam početak glazbene karijere, a dobra suradnja traje i danas. Glazbom se profesionalno bavi od 1992. godine, napisao je oko 300 skladbi te se može pohvaliti s tridesetak nagrada i priznanja, uključujući Diskografsku nagradu Porin za hit godine, 2013. godine, za pjesmu “Tvoje ime čuvam”.
Ovom prilikom Mario Vestić nam je ispričao ponešto o emocijama u pjesmama, inspiraciji, iskustvima, ljubavima koje su se dogodile zahvaljujući njegovim pjesmama, o suradnji s Općom Opasnosti, ali i o posebnom osjećaju izvođenja vlastitih pjesama s grupom Galdaria.
********
Počet ću s klasikom. Izjavili ste kako je pjesma Jednom kad noć ”kriva za sve”. Koliko znam, pjesma skoro pa nije bila snimljena, ali… ma najbolje da Vi ispričate tu priču! 🙂
Na neki način ta je pjesma uistinu kriva za sve, ali to mislim u pozitivnom smislu. Nastala je kada sam imao 17 godina na gitari koja se jedva dala naštimati (gitara više nije u funkciji, ali ju čuvam jer je i ona na neki način „kriva za sve“). Istina je da je malo nedostajalo pa da nikada ne bude snimljena. Naime, ja sam nedugo, nakon što sam napravio tu pjesmu, imao band kojemu se ona nikako nije uklapala u repertoar pa sam ju ponudio svom dobrom prijatelju i njegovom bendu, ali ni njemu se pjesma nije svidjela. Onda je došao rat i pjesme i bendovi su pali u drugi plan, a gitare smo zamijenili puškama. I možda se ja ne bih bavio ovim, a „Jednom kad noć…“ nikada ne bi bila snimljena da jedne večeri kada sam se vratio s terena do mene nije svratio Slaven Živanović-Žiža. Ispričao mi je kako je oformio bend koji treba snimiti album domoljubnih Rock pjesama i da im fali jedna. Poslije sam saznao da je to bilo zbog minutaže na kazeti (tada još nije bilo CD-a). Rekao sam mu da nemam ni jednu domoljubnu pjesmu nego samo neku laganicu koja im se ne bi uklopila u to. Žiža je na to rekao: “Ma super, laganica i ne mora biti domoljubna, laganica je laganica“. Prva verzija je snimljena dva dana poslije tog razgovora kao akustična verzija zbog vremenske stiske, a i zbog bitnijih stvari koje su se događale oko nas. Izašao je taj album naravno na „crno“ i pjesma se zavrtila, a Opća Opasnost je postala band za koji su svi čuli. Dvije godine kasnije izašao je album „Treba mi nešto jače od sna“ i na njemu je „Jednom kad noć…“ snimljena u ovoj prepoznatljivoj verziji. Sve ostalo je povijest.
Suradnja s Općom Opasnosti započela je s tom pjesmom, a suradnja traje i danas. Kako se suradnja razvijala?
Pa poslije albuma „Treba mi nešto jače od sna“ nekako je bio logičan nastavak suradnje pa smo krenuli raditi na novom. Na albumu „Amerika“ a kasnije i „Ruski Rulet“ bio sam većinski autor pjesama. Onda je došlo do stanke u radu zbog niza okolnosti i mislio sam (i ne samo ja) da je to bilo to. Sjajna priča, sjajnog rock banda iz malog gradića koja je došla do kraja… A onda opet Žiža… Negdje 2009-e u slučajnom razgovoru dotakli smo se Opće Opasnosti i on je predložio da napravimo jednu pjesmu, onako čisto sebi za dušu. To smo i uradili baš tako. Bila je to pjesma “Uzalud sunce sja“. Na moje ne malo iznenađenje dogodilo se nešto slično kao i u slučaju “Jednom kad noć…“ Na krilima te pjesme krenula je ova nova, stara priča Opće Opasnosti koja traje i danas.
Uspješnu suradnju njegujete i s Najboljim hrvatskim tamburašima. S autorske strane, koliko se razlikuje pristup npr. rock baladi od tamburaške pjesme?
U principu, postoji razlika, ali ona se prvenstveno tiče lirike. Da malo pojasnim svoje viđenje. Mada se često radi o istim temama u pjesmama način na koji tekstom pokušavam prenijeti emociju nije isti u rock baladi i u tamburaškoj pjesmi. Neke riječi koje su jako zahvalne u jednom od tih stilova jednostavno koče emociju u onom drugom. Tek ponekad mi uspije pomiriti ta dva slična, a opet različita svijeta kao npr. u pjesmi “Rastaviše i nas dvoje“.
Osim s rokerima i tamburašima iz okolice Županje, s kim još surađujete?
Surađivao sam i surađujem s mnogim izvođačima. Nabrojat ću one najpoznatije trudeći se da nekog ne zaboravim: Zabranjeno Pušenje, Zoran Mišić, Teens, Daniel Beni, Claudia Beni, Hard Time, Keops, Crno na Bijelo, Divlje u srcu, Rockeri, Patria, Slavonske lole, Šima Jovanovac, Stjepan Jeršek-Štef, Đentlmeni, Bosutski bećari, Kristina Iveković…
Neki od tekstova proizlaze iz vlastitog iskustva i inspirirani su istinitim događajima. Koliko je teško dati pjesmu nekom drugom?
Iskreno nekada nije lako ali ako imaš onaj osjećaj da će taj izvođač tu emociju prenijeti bolje do publike onda je sve lakše. Postoje naravno i pjesme koje ne dajem nikome jer su možda i preosobne pa samim time i ne zamišljam nekog izvođača koji bi to bolje izveo.
Kada je riječ o istinitim događajima koji inspiriraju nastanak pjesama, kako se odlučite što ispričati u pjesmi, a što ostaviti za sebe?
Mislim da je tu za samu pjesmu dobro prešutjeti neke stvari. Treba ostaviti onu esenciju emocija. Ni pjesmu ni publiku ne treba zamarati detaljima koji samo odvlače pažnju. Za to postoji druga književna forma. Roman.
Što je bolji opis: u pjesmu zarobite emociju ili u pjesmi oslobodite emociju?
Po meni nema boljeg. Dobar je i jedan i drugi.
Kad smo kod inspiracije i pisanja, pitala sam fanove Opće Opasnosti što bi Vas oni pitali. Prva se javila Doroteja H. s pitanjem s kojim se većina složila, a bilo je još nekoliko varijacija na istu temu. Pitanje je: “Što (ili tko) Vas inspirira u pisanju pjesama?’’
Kako kad. Nekad je to sunčan dan, nekad kišni. Nekad voljena osoba, nekad sjeta za onim što je prošlo. Nekad slučajan susret, ljepota,… Sve može biti inspiracija ako čovjek ima otvorena čula za ono što mu šapuće život.
Prvo imate priču pa nastanu stihovi? Ili krećete od nekog motiva/teme koju u procesu stvaranja razrađujete?
Kad mene to ide drugačije. Radim paralelno glazbu i stihove. Obično tekst traži više vremena, ali glazba je često ta koja određuje temu i profil pjesme.
Dogodi li se ponekad da Vam to nije to – odnosno da izvođenje pjesme (od strane nekog izvođača) ne prenosi atmosferu na način na koji ste zamislili?
Dogodi se, ali rijetko. Više je to nekakav moj subjektivni doživljaj nego što to stvarno nije to.
Koliko interpretacija izvođača zapravo može promijeniti pjesmu?
Jako. Pri tom ne mislim na onu već spomenutu esenciju emocije koja je već tekstom unešena u pjesmu. Mislim na dramu koju neko svojom interpretacijom može unijeti u nju. Ljudski glas je najljepši instrument u svemiru i njime možemo izraziti i ljubav i mržnju i strah i uzbuđenje i tugu i euforiju…
Puno je komentara publike da ”su se baš pronašli u pjesmi”. Mora li pjesma imati nešto tužno u sebi da se ljudi pronađu? Zašto sretnije pjesme nekad djeluju – neozbiljnije? (to je najbliža riječ kojom sam u ovom trenu mogla približiti kontekst, ali vjerujem da i Vi i čitatelji shvaćate što želim pitati.)
Možda je odgovor u tome da smo mi kao bića češće melankolični i sjetni nego što smo veseli i rasplesani. Možda je to stvar i mentaliteta jer npr. postoje afrička plemena koja i ne poznaju drugu glazbu osim one koje je vezana uz ritam i ples. Upotrijebio sam previše “možda“ što jasno govori da ne znam zašto je to tako.
Važni su i airplay na radijskim postajama, ali i reakcija publike. Vi nekako uspijete ispuniti zahtjeve obje strane. Pratite li glazbene trendove i nastojite li im se prilagođavati ili puštate unutarnjem osjećaju da Vas vodi?
Nekad uspijem a nekada ne, no tako nam je svima zar ne? Glazbene trendove pratim usput, ali im se ne prilagođavam jer znam da su prolazni. Pratim taj unutarnji osjećaj pa gdje me odvede.
U dogovorima za ovaj intervju nazvala sam dok ste bili na pecanju na Savi. Utječe li taj mir uz rijeku na inspiraciju ili tamo odlazite po komadić mira i odmora?
Strastveni sam ribolovac, ali ne zbog ribe nego baš zbog tog unutarnjeg mira kojeg nalazim u prirodi. Voda je čudo. Čudo i za dušu i za tijelo. Kažu da smo i mi više od 90% voda. To bi značilo da smo mi voda u ljudskom obliku. Još jedno njeno agregatno stanje. Ne pišem pjesme na pecanju. Tamo pecam. Ni u birtiji ne pišem pjesme. Tamo opet radim nešto drugo.
Kada ste u svijetu glazbe i od toga živite, vjerujem kako nekad najviše paše odmoriti u zagrljaju tišine, ali što volite poslušati u slobodno vrijeme, onako, baš iz gušta?
Sad sve češće neke stare pjesme koje se ne mogu čuti na radiju,TV-u, ali se daju iskopati na internetu.
Kraj osamdesetih veže se uz nastanak još jednog benda, a prošle godine izašao je treći studijski album nazvan ”R.I.P.” Tekst i glazbu potpisuje frontmen benda Mario Vestić. Kakva je Galdaria priča? Vodi li ju frontmen u budućnost ili je ime albuma, nažalost, bilo simbolično?
Galdaria je najdraža stranica u mojoj maloj glazbenoj knjižici. Ne najuspješnija, ne najbolja, ali sigurno najdraža. Bila je to divna priča, ali kakva je to priča koja nema kraj? Da, naslov albuma je simboličan. Neka Galdaria počiva u miru.
Sigurno je laskavo svakodnevno čuti barem neku svoju pjesmu na radiju ili iz zvučnika neke pozornice, a kakav je osjećaj pjevati vlastite pjesme?
Poseban. To je taj kantautorski pristup koji jedini sažima u jedno čitav onaj proces od prve ideje, prvog stiha, prve note pa do izvođenja pjesme pred publikom. I onda ti publika pokaže palac gore ili dolje. Tako i treba biti jer publika je najvažnija. Zbog publike cijeli taj svijet postoji. Bez publike nema smisla.
Među raznim nagradama i brojnim priznanjima, možete li izdvojiti najdraže postignuće?
Definitivno Porin za Hit godine 2013. Bilo je to za pjesmu Opće Opasnosti „Tvoje ime čuvam“. Primio sam puno nagrada na festivalima i možda će biti još Porina i prvih mjesta, ali znam, taj osjećaj od te noći više se nikad neće ponoviti.
Kad pogledate unazad, iza sebe imate jako puno napisanih pjesama, ima li i ”nenapisanih stranica”? Onih koje ste započeli pa su ipak završile u smeću ili pospremljene u pretince sjećanja čekaju svoj trenutak?
Dosta ih je završilo u smeću, ali ponekad proberem po toj kanti i svašta se tu nađe. Neke su bile u ladici godinama, a sada su među mojim najizvođenijim pjesmama. Čudno je to i teško objašnjivo, ali i pjesme kao da imaju svoje vrijeme. Ne smije biti prerano ni prekasno. Mora biti baš tad kad im je vrijeme.
Preferirate li papir i olovku ili ekran i tipkovnicu? 🙂
Definitivno papir i olovka. Stara škola.
Za kraj, ima li nešto što nije spomenuto, neko posebno drago iskustvo povezano s nekom od pjesama proizašlih iz Vašeg pera, anegdota koju biste željeli biste podijeliti s čitateljima portala Mixer.hr?
Ima. Čuo sam da su se neke ljubavi dogodile, a vezane su uz neke moje pjesme. Neka sve te ljubavi traju zauvijek.
(Dea Čičković za Mixer.hr)
