Sjećate li se pekare Blumenšajn u Velikom kraju, “pod Savom”?
Naravno da se sjećate. Kako bi se mogla zaboraviti ta mala, mirisna oaza djetinjstva, gdje je jutro mirisalo na tek ispečeni kruh, a u zraku je lebdjela toplina doma?
Sjećate li se i tete Marice? One rumene, uvijek nasmijane žene sa znojem orošenim čelom, koja je s takvom lakoćom i gracioznošću baratala vrućim veknama kruha kao da su joj bile produžetak ruku. Niti red, niti gužva, niti vrućina nikada je nisu ometali – svakog bi kupca dočekala s osmijehom i toplom riječju, a djeci bi često krišom dodala vruću kiflu “na probu”. Pekara je bila njezin svijet, a mi smo bili njezina svakodnevna publika, začarani mirisima, toplinom i njezinom neiscrpnom energijom.
No, danas ne pišem samo o kruhu, slanim kiflama ni lepinjama iz djetinjstva, već o jednoj manje poznatoj priči koja vraća dah davno prošlog vremena.
Jeste li znali da je teta Marica, tada još mlada i graciozna djevojka po imenu Marica Vrban, bila ozbiljna konkurentica na izboru za Miss 1940. godine?
Da, dobro ste pročitali – 1940. godina. Godina uoči vihora Drugog svjetskog rata, godina kada je Europom tutnjala nesigurnost, a provincije poput naše Županje bile još uvijek čvrsto vezane za tradiciju, običaje i stroga šokačka pravila. U vremenu kada su djevojke iz provincije, a osobito iz tradicionalnih šokačkih obitelji, rijetko kad izlazile izvan okvira doma, polja i običaja — Marica je imala odvažnosti zakoračiti u svijet mode i glamura. Bila je kandidatkinja na izboru ljepote održanom u travnju 1940. godine, u sklopu zabave “Plava noć” organizirane kod Rančića i Mikloša, popularnih mjesta okupljanja tadašnje županjske mladeži.
Marica Vrban nije samo bila lijepa – bila je i elegantna, otmjena na onaj tihi, prirodni način, s držanjem kakvo se ne uči već nasljeđuje. Iako tada nije odnijela krunu, njezino sudjelovanje u izboru za Miss ostavilo je dubok trag. Ona je probila led. Pokazala je da ljepota ne stanuje samo u velikim gradovima i salonima, već i u našim poljima, sokacima i dvorištima pod dunjama.
Kako navode novine Hrvatski list u izdanju od 18. svibnja 1940., to je bio jedan od vrlo rijetkih kulturno-zabavnih programa u to vrijeme, i izazvao je veliku pažnju kako publike tako i tadašnje štampe. Među petnaest djevojaka koje su sudjelovale — većinom kćeri obrtnika, činovnika i radnika — samo jedna je dolazila iz šokačke obitelji. Marica Vrban. I bila je posebna.
Zahvaljujući njoj, mnoge su županjske djevojke kasnije s ponosom stajale pred kamerama, hodale pistama i s lakoćom nosile štikle i nošnju u isto vrijeme.
Teta Marica je poslije izabrala skroman život u pekari, među kruhovima i ljudima – ali tko zna, možda joj je baš taj izbor donio najviše sreće. Jer dok su neki sanjali titule, ona je svakog dana osvajala srca.
Na priloženoj fotografiji s lijeve strane vidimo upravo tu fotografiju kojom se prijavila na natjecanje – elegantna, dostojanstvena, s pogledom punim snova i odlučnosti.
Na desnoj strani, prizor snimljen dvadesetak godina kasnije ispred pekare, prikazuje tetu Maricu, tada pekaricu, sa svojim radnicima – skromnu, nasmijanu, i dalje ljepoticu, ali sada srca, a ne pista.
Teta Marica više nije među nama, ali živi u uspomenama i sjetim je sa svaki puta kad osjetim miris svježeg kruha.
Zoran Lucić
