DAVNIH ŠEZDESETIH GODINA
Već krajem kolovoza u naše dječačko-mladenačke glavice povremeno se već uvlačilo strahopoštovanje na skori početak sljedeće školske godine i đačkih obveza ali sada još pomiješanih s dječjim igrama po dvorištima, redovima i onoj glavnoj šetnici kroz Koloniju. Bila bi već zaključena i ljetna sezona kupanja na Savi „Kod dizalice,“ a obiteljske pripreme kupnje novih pernica, olovaka i drvenih bojica bila su u tijeku u jedinoj, onoj „županjskoj“ knjižari, jer u Koloniji nikada – valjda i do današnjih dana – nikada, nije bilo niti knjižare niti bilo kakve prodavaonice učeničkih „alata“ iako je tu u naselju bila učenički brojna Osnovna škola „Borisa Kidriča“ i Gimnazija „Vladimira Nazora“ – (interesantno zar ne !?!).
Bila su dnevna vremena kratkih i sve kraćih ranojesenskih obdanica kada se po svemu osjećalo prolaženje ljeta i nastup jeseni. Sada, nakon ljeta, i dnevne radne poslijepodnevne kućne i dvorišno-vrtlarske aktivnosti ali i promjena načina provođenja dnevnih dokolica, – popodnevnih odmora radničke klase i poštene inteligencije – stanovnika Kolonije. – Žene, majke, domaćice postale su „trosmjenska“ sezonska radna snaga u već započetoj kampanji prerade repe u Šećerani; Radnički je počeo natjecanje u vinkovačkom podsaveznom jesensko-zimskom nogometnom „razredu“; i stalni radnici Šećerane bravarskih, električarskih, stolarskih i drugih zanata postajali su također trosmjenski „kuhari šećera“, „centrifugisti“ i ostali „specijalci“ kampanje prerade u tvornici čije stalno i neprekidno dnevno-noćno zujanje postrojenja nije se niti primjećivalo (čulo) jer je postalo svakodnevna i svakonoćna, i svakogodišnja zvučna potiha kulisa svemu što se dešavalo i događalo u naselju.
Poslijepodne, do sumraka su se rezala, cijepala i slagala drva za zimsko loženje; obavljale su se predzimske šihte aršovljenja i paljenja osušenih povrtlarskih ostataka bašča, baščica i vrtova; članovi dramske sekcije KUD-a Kristal (Nikola Lopatko, legendarni Arso, blagajnica u kinu teta Pepica i drugi) održavali su probe svoje nove dramske premijere; igrači Radničkog (golman-legenda Mato Lakota, Sele i novopridošli Gec-Vrbnjak, i Šiljo-Vujica Marinko, pa trener Kostić Dimitrije-Mitke) zakašnjelo su se vraćali s redovitih treninga; prvašići osnovne škole vraćali su se kućama nakon tri sata popodnevne smjene; dvorišne dojmove „… i lije na uglu …“ stvarale su one, visoko na zabate kuća, postavljene javno-rasvjetne žarulje što su isijavale doista „… svjetlost crvenkastožutu …“; već u sumrak dječurlija je vriskala po redovima igrajući posljednje partije „graničara“, a oni drugi završavali su igru „škole“ na kredom nacrtanoj podlozi asfalta glavne šetnice skakutajući za bačenim „pitačem“ kroz „oproste“ do onoga zadnjeg gornjega „razreda“koji je imao dva „oprosta“ za odmoriti se nakon „osvajanja“ jednog „razreda“u jednoj igri; ja sam se znojan vratio kući s košarkaškog igrališta gdje smo Dragiša Krpan, Željko Smolčić, Zdravko Barbir, i ja, pobjedili Cibu-Branka Pavelića, Dragana Kupusovića, Ćelu-Branka Milakovića i Ivicu Jolića iz Prvomajske; otac, ćaća mi Šime upravo je donio friških (još toplih) čvaraka iz mesnice od mesara Hajle, a majka mi Božica završavala je peglanje veša tek skinutog sa one, samo za to, razapete žice na dvorištu, da bi se potom spremila na treću (noćnu) smjenu radnog mjesta „na filterima i treskalici šećera“, a brat mi Miro završavao je čitanje gimnazijske lektire; Mata Lončarević ekonomist iz garsonjera zvani „Gagarin“ sa svojim „Renaultom“ vraćao se sa službenog puta od tko zna gdje prodanoga cijelog kontigenta šećera još iz prošlogodišnje kampanje; čika Rade Pavlović, generalni direktor PPKŽ-ea, relaksirajući se, s noge na nogu, polagano, šetnjom, vraćao se kući tamo u drugi red od garsonjera …; na onoj klupi pred dućanom Marko Vidić-Vera, Đurica Milaković, Ivica Štekić-Štela iz Prvomajske i Mišo Gurov završavat će posljednju zagonetku „Građanina iks“ u kojoj je Vera „sakrio“ zanimanje „šintera“ koje neće biti pogođeno pa će ga on izgovoriti kao znak da je igra ostala otvorena i neodgovorena pa će se i okupljeno društvo „rasuti“ kućama ili u kino „Kristal“ jer je bila srijeda, dan u tjednu kada bi bila i jedna predstava u devetnaest sati …
I onda, za kojih još sumračnih sat vremena … da, da, već bi bila noć; na radiju se slušalo zadnje vijesti, a vani bi zavladala prava utiha, muk jesenske noći koji će biti narušen tek navečer u pola deset, i deset sati, sirenom za zamjenu „druge i treće (noćne)“ smjene u tvornici, kada će oni radnici koji su na posao dolazili biciklima, zvonjavom biciklističkih zvonaca, nama djeci koji smo pošli spavati u prednje, spavaće sobe, gornjih dvosobnih stanova, dati znak da je još jedan dan protekao.
Sada po noći asfalt te glavne šetnice bio bi mokar od rose i magle koju je donijela azorska anticiklona; kora bagrema uzduž šetnice već bi bila načeta novom naslagom onih zelenkastih alga a oni lijepi ali posljednji listovi pali bi na živicu ili na cestu pa će ih ujutro dida iz obitelji Vašarhelji onom dugačkom metlom od šiblja prikupiti na hrpice i ubaciti u onu glomaznu duboku sandučastu predsobom gurajuću „nosiljku“ kolica s jednim kotačem, sprijeda, i dvije ručke za guranje; rijetki prolaznici će se pozdraviti s „dobra večer“ iako nisu baš sigurni jesu li zbog magle prepoznali onoga koga pozdravljaju pa će skrenuti u svoj „red“ kuća koje su u onoj sumaglici mirno stameno, ogromne u dječjim glavama stajale poredane i „postrojene u vrstu“ kao kakve vojničke postrojbe na vojnoj paradi; vrapci i golubovi što su cijeloga dana veselo „zujali“ i cvrkutali tamo-vamo kroz vrtove i dvorišta, pozavlačili su se u gnijezda pod krovovima kuća, svinjaca i kokošinjaca; ni u dućanu niti pred dućanom nije bilo žive duše jer su se Joka Vestić, Ilija Grgić, Stipe Grabić i Milan zubar – „Zubac“ nakon analize stanja u Radničkom razišli kućama; a onda iza sedam sati glasni maturanti Gimnazije nakon zadnjega školskoga sata proći će pješice u grupama i pojedinačno biciklima; pa će opet zavladati tišina, tišina ljudi, stanovnika i domaćih životinja, ni mačke ni psa nećeš ni vidjeti ni čuti sve dokasna u noć kada će se koji zalutali i pre-zakašnjeli osobenjak „boriti“ se sa svijim, gurajućim biciklom pored sebe jer se ne usudi voziti dok dvostruko vidi u tami i tmici jesenje noći a neonska svjetlost ulične rasvjete muti mu pogled pa sâm sa sobom komentira onu budalu koja je ostala za šankom jer … jer nema bicikla da ga kolegijalno „tera“ sa sobom ili pored sebe …
I, onda noć. Tišina, ni ćuk ni netopir. Samo noć, tama i jesenja noćna sumaglica sa rosom koja će ti jednoga dana, jedne noći, kasnije, puno kasnije, faliti i nedostajati u nekom drugom gradu, u nekoj drugoj Koloniji za koju novi sugrađani nisu ni čuli a kamo li osjetili k´o suze za mladošću koja je prošla i ne da se vratiti nego ovako u sjeti, sjećanjima i čežnji za nekim davnim prelijepim danima i noćima u Koloniji na Šećerani, u Županji.
Zdravi i veseli bili.
Borislav Maričić
