E nije dobro !
Jednog kišnog poslijepodneva sjedim u maloj pekarnici negdje na jugu Njemačke. Ispred mene stariji čovjek naručuje kavu i komad kolača. Ništa posebno. Sasvim obična scena kakvu biste vidjeli tisuću puta i vjerojatno zaboravili već nakon nekoliko minuta. Račun iznosi 7,98 eura. Čovjek daje deset eura, konobarica mu vraća dva eura i odmah se okreće prema sljedećem gostu.
Ali on ostaje stajati.
Ne podiže ton. Ne koluta očima. Ne pravi predstavu. Samo mirno kaže:
„Nedostaje još dva centa.”
Konobarica se ispriča, ponovno otvara blagajnu i vraća mu ostatak. Čovjek zahvali, spremi novac i ode kao da se nije dogodilo apsolutno ništa vrijedno pažnje.
A upravo tu počinje priča koju mi slavonci, Hrvati, ali i ostali sa Balkana teško razumiju dok god ne provedu neko vrijeme vani.
Jer kod nas bi pola ljudi u toj situaciji odmah odmahnulo rukom. Ne zato što im dva centa ne znači ništa, nego zato što ih je neugodno tražiti ono što im pripada. Kod nas se odmalena nekako učilo da je pristojnije prešutjeti nego ispasti „težak čovjek”. Uvijek postoji taj tihi pritisak okoline koji govori:
„Ma dobro je…”
„Pusti…”
„Nemoj sad raditi problem zbog sitnice…”
I tako čovjek cijeli život popušta na sitnicama, dok jednog dana ne shvati da su ga upravo te sitnice najviše koštale.
Ne radi se ovdje o nekoliko centi. Radi se o mentalitetu koji nas prati kroz sve pore života. Kod nas ljudi često prešute pogrešan račun u restoranu. Ne vrate se kada im trgovina naplati više. Ne reklamiraju uređaj koji očito ne radi kako treba. Ne traže ono što su pošteno platili jer ih je strah da će ispasti konfliktni, sitničavi ili bezobrazni.
A onda isti ti ljudi satima sjede za stolom i govore kako ih sustav vara, kako ih svi iskorištavaju i kako „ovdje nema reda”.
Istina je puno neugodnija.
Sustav, a pogotovo naš hrvatski političar vrlo brzo nauči kako se ponašamo. Ako godinama šutite kada vam uzmu malo, s vremenom će vam početi uzimati sve više. Ne zato što je netko posebno zao, nego zato što ljudi i institucije instinktivno testiraju granice koje im društvo dopušta. Koje im mi dopuštamo.
Njemačka za razliku od Hrvatske, tu zna biti brutalno jednostavna. U njemačkoj vas nitko neće gledati čudno zato što ste tražili račun. Nitko se neće uvrijediti ako kažete da nešto nije dobro obračunato. Reklamacija nije drama. Pitanje nije napad. Traženje svog novca nije sramota nego normalna stvar odraslog čovjeka koji zna što je platio i što mu pripada.
I tu nastaje najveći sudar mentaliteta.
Kod nas u Hrvatskoj se često glumi širokogrudnost tamo gdje zapravo nedostaje samopoštovanja. Poklanjamo svoje vrijeme, svoj novac i svoja prava samo da izbjegnemo neugodu. Prešutimo sitnicu da ne ispadnemo „škrtice”, a onda se poslije osjećamo prevareno i poniženo.
Onaj čovjek iz pekarnice nije tražio svojA dva centa zato što nema novca za život. Tražio ih je zato što ne vidi razlog da ih se odrekne. To nije pohlepa. To je granica.
A upravo su granice ono što nama najčešće nedostaje.
Jer najskuplje u ovoj priči nikada nisu bili centi. Najskuplje je ono unutarnje uvjerenje da moramo šutjeti kako bismo drugima bili prihvatljivi. Taj osjećaj prati čovjeka svugdje — od trgovine i pošte do banaka, šaltera i državnih institucija.
I zato prava lekcija iz ovakvih situacija nema veze s novcem. Ima veze s time koliko cijenite sami sebe. Jer onog trenutka kada vas postane sram tražiti ono što vam pripada, netko drugi će vrlo rado naučiti da vam to više ni ne mora dati.
Zvuči li vam to poznato?
Zoran Lucić
