U davna vremena, dok su se čuda još uvijek rađala pod nebom ovoga svijeta, tamo negdje na istoku Slavonije, na obalama kristalno bistrog vodotoka Virova stajao je grad Virgrad. Njegove velike hrastove zidine dizale su se visoko poput krune okrenute nebesima, a u njemu su živjeli najhrabriji vitezovi kraljevstva. Nad cijelim mjestom lebdjela je posebna čarolija, jer nedaleko od grada nalazio se tajanstveni izvor čiju su vodu ljubomorno čuvali mudri patuljci – potomci prastarih šumskih naroda.
Među svim čudesnim bićima toga doba jedno je posebno odskakalo: zmaj Vadan. Njegove su zlatne ljuske svjetlucale poput sunčevih zraka, a oči mu bile modre kao bezdan oceana. Za razliku od mnogih drugih zmajeva, Vadan nije poznavao zloću – u njegovu srcu gorjela je drevna tuga, tiha čežnja za nečim što nije mogao imenovati. On je bio čuvar te šume i zaštitnik stanovnika i grada Virgrada.
Jedne tihe večeri, dok je mjesec svoje srebrne tragove spuštao na mirnu površinu Virova, Vadan je sagnuo svoju golemu glavu da utaži žeđ. Tada začu pjesmu – najljepši pjev što je ikada odjeknuo njegovim ušima. Iz dubina vode podigla se vila Sjenka, biće satkano od mjesečine i magle. Kosa joj svjetlucala poput srebrnih niti, a oči su joj gorjele poput zvijezda u tami.
„Tko si ti, čudesno stvorenje?“ upita zmaj, a njegov glas zagrmje poput daleke oluje.
„Ja sam Sjenka,“ odgovori vila, lebdeći lako oko njegova golemog tijela, „čuvarica ovih voda i tihe tame koja donosi mir. A ti si Vadan – o tvojoj snazi i plemenitosti šapuću svi vjetrovi.“
Od toga trenutka započe njihova neobična ljubav. Svake noći sastajali su se uz obale rijeke, razmjenjujući priče o davno minulim vremenima. Vadan je govorio o svojim putovanjima preko planina i dolina, a Sjenka mu je otkrivala tajne podvodnog svijeta i čudesa skrivena u dubinama.
Patuljci, vjerni čuvari izvora, uskoro primijetiše njihovu ljubav. Njihov starješina, bradati Kamen-Srce, jednoga dana pristupi zaljubljenima:
„Vidim da su vam srca ispunjena ljubavlju,“ reče mudri patuljak. „Naš izvor može vam darovati čudo: zmaju – moć da poprimi ljudski lik, a vili – da hoda zemljom kao što pliva vodom.“
S radošću su prihvatili dar. Napivši se čarobne vode, slušali su starješinine riječi koje su odzvanjale poput molitve:
„Vodeno zlato, planinski dim,
Spojite srca što se vole!
Neka ljubav bude jača
Od svake čarolije!“
Tako je Vadan mogao poprimiti lik viteza – visok, snažan, crne kose i očiju plavih kao nebo. Sjenka je pak kročila kopnom poput djevojke, premda je njezina put ostala prozračna i blistava poput mjesečine.
U Virgradu dočekali su ih s poštovanjem. Plemić Branko Hrabri, najugledniji među vitezovima, priredio je gozbu u njihovu čast. Stanovnici nikada prije nisu svjedočili tako neobičnoj, a opet očaravajućoj ljubavi.
Dani su prolazili u sreći: danju bi se Vadan nadmetao s vitezovima u mačevanju i jahanju, a noću bi sa Sjenkom šetao obalama, plešući u svjetlu mjeseca. Vila je postala omiljena među ženama Virgrada, učeći ih pjesmama voda i tkanju čarolija od mjesečine. Kada bi se njih dvoje poljubili, oko njih bi se rađale sitne zvjezdice koje bi plesale u zraku.
No sreća nikada ne traje vječno. Iz dalekih zemalja dođe vještica Mrkna, žena u crnom, poznata po mržnji spram svake čiste ljubavi. Čuvši za Vadana i Sjenku, odlučila je razoriti njihovu sreću.
„Vaša ljubav kosi se s prirodnim redom!“ vikala je pred gradskim vratima. „Zmaj i vila – to je protiv zakona svijeta! Vaša čarolija donijet će prokletstvo Virgradu!“
U srca nekih ljudi uvuče se sumnja. Noću su se počele pojavljivati magle, ptice su letjele nemirno. Možda je vještica govorila istinu?
Sjenka je osjetila promjenu u ljudima. Srce joj je krvarilo pri pomisli da njihova ljubav donosi jad onima koji su ih prihvatili. Jedne noći potražila je mudrog Kamen-Srce kod čarobnog izvora.
„Reci mi istinu,“ prošaptala je kroz suze što su se pretvarale u bisere. „Je li naša ljubav prokletstvo?“
Patuljak spusti glavu. „Svaka velika ljubav traži veliku žrtvu. Vaša je čista, ali svijet nije spreman za takvo čudo.“
„Što mogu učiniti?“
„Imaš dva puta,“ odgovori starac. „Možeš se odreći svoje prirode i postati smrtna žena… ili se vratiti vodi zauvijek, dok Vadan ostaje zmaj do kraja svojih dana.“
Sjenka je donijela odluku. Pozvala je Vadana na njihovo mjesto uz rijeku. Pun mjesec obasjavao je vodu srebrnim mostovima.
„Dragi Vadane,“ reče tiho, „naša je ljubav prelijepa za ovaj svijet.“
„Ne, Sjenka! Pobjeći ćemo, pronaći drugo mjesto!“ zavapi on.
„Nema bijega – Mrkna će nas pronaći. Ali znaj: ljubav naša neće umrijeti.“
Poljubila ga je posljednji put, a zatim krenula prema vodi. Kad joj stopala dodirnuše površinu, tijelo joj se raspline u svjetlost mjesečine.
„Čekaj me, Vadane,“ prošaptala je. „U zemlji gdje nema razlike između zmajeva i vila, ponovno ćemo se sresti.“
Vila Sjenka nestala je u odsjaju mjeseca, a Vadanov krik odjeknuo je toliko snažno da su se zatresle zidine Virgrada. Patuljci mu priđoše:
„Čarolija je slomljena,“ reče Kamen-Srce. „Nema više mijenjanja oblika.“
Vadan se vrati u zmajski lik, ali njegove zlatne ljuske potamniše tugom. Povukao se u najtamniji dio šume i ondje ostao. Noću bi letio nad rijekom, tražeći u mjesečini obrise svoje voljene. Kažu da se i danas, u najsmirenijim noćima, može čuti njegov tužni pjev.
Čarobni izvor još uvijek čuvaju potomci Kamen-Srca. Predaja kaže: tko iz njega pije s čistim srcem, u mjesečini može ugledati dvije sjene kako plešu na vodi – zmaja i vilu, sjedinjene u ljubavi koja nikada ne gasne.
A Virgrad ostavši bez svog zaštitnika polako je počeo propadati i danas na obalama Virova naziru se ruševine, čuvajući uspomenu na najveću ljubav što ju je svijet ikada upoznao – ljubav što je bila prejaka za zemaljski život, ali dovoljno moćna da vječno traje u pričama i snovima.
Zoran Lucić
