U zadnjih nekoliko mjeseci gotovo svakodnevno mi je u „vidokrugu“ Ivo REŠIĆ sa svojom „Šokačkom Lady“ – Kajom Horvatovićevom i njenom životnom sudbinom koja oslikava jako, jako, puno toga što smo do sada svakodnevno površno znali i poznavali, a sada na pladnju povijesnih zapisa imamo jasno, glasno, razgovjetno, znanstveno utemeljeno, a k tome „simpatično“ zapisano, napisano i „servirano“ životno djelo jedne Županjke, – zamislite, od prije stotinu godina, – a kao da je nekoć, takorekuć jučer bilo.
Ono što se godinama i desetljećima vucaralo rubnim zapisima tipa Gerharda Ledića, a što je uporni Stjepan Tomić redovito ponavljao barem jednom godišnje – ono, znate … tenis i prva nogometna lopta i prvo igranje nogometa u Jugi i Hrvatskoj … dakle nešto „tek tako“ da se ispune rubne praznine dokoličara „Jeste li znali“ i tako to, – sada je došlo na pravo vidjelo u formi koju je mogao – očito – načiniti samo mladi gospodin Ivo REŠIĆ. Ono što su prvi pravi, registrirani županjski novinari pa i prvi član Društva novinara Hrvatske (Miro Maričić) i ostale mu „kolege od pera“ preskakali i zbog kompleksnosti „problema“ – vrijeme tvornice tanina – površnim pogledima zaobilazili; ono što im se činilo manje važnim od prinosa pšenice i kukuruza neke aktualne godine – vrijeme od sto godina unazad okrnjeno je ostalo a tada je – uostalom kao i nedavno – Županja disala punim plućima skoro kao i danas ili u „zlatna vremena“ radnog, ekonomskog, kulturnog, športskog i svakog drugog takozvanog društvenog života !!! – Kao Županjac, Šećeranac iz Kolonije mišljah da je to (taj fenomen izvrsnosti) bio prvi puta u povijesti Županje, – e … ali nije … bješe nešto slično u Županji prije čak stotinjak godina!!!
Zamislimo i razmislimo situaciju kako je Županja imala višemilijunsku investiciju funti vrijedno ulaganje koje su PAROBRODOM u županjsko riječno pristanište došli i donijeli ravno i to baš iz Londona da bi „razgledali“ i svojim, i novcima londonskih banaka plaćali ti neki engleski financijeri; da je Županja imala prije stotinu godina javnu rasvjetu; da je u tvornici nečega (ne šećera nego tanina) radilo stotinu i pedeset radnika; da je imala (osnovala) kulturno-umjetničko društvo TOMISLAV; da je imala knjižnicu-čitaonicu; da je imala hotel; da je imala ne jednog nego nekoliko poslovnih ljudi koji su mogli kupiti cijelu Županju; da su iako stranci, domaće momke kao indijance učili igrati nogomet i tenis; da su Županju komunalno uređivali i održavali kao Zagreb – da, da sve (i više od toga) je to bilo upravo tako kako rekoh a napisa i potpisuje jedan mladac, Ivo REŠIĆ. – Svaka mu čast! – I ne samo „svaka mu čast“ nego šešir dolje pred – za Županju – velebnim djelom pisane riječi, dokumentarnim romanom izvrsne literarne vrijednosti ali, a k tome, romanom s točnim, besprijekornim, autentičnim „slikama“ Županje i sa znanstvenim signaturama potkrijepljenim detaljima tadašnje Županje, – Županje prije stotinu godina!
Ovim dokumentarnim romanom samo je bačena ona razgovjetna sjena i svjetlost na suhoparne znanstvene radove županjskih bardova Tkalaca, Grubora, Robotića i mnogih drugih znalaca povijesti našega grada. – Sada svi oni koji budu pisali o tadašnjoj Županji i uopće o prošlosti Županje imaju na dlanu početnu, autentičnu plohu za svoja eventualna istraživanja i spisateljsku „početnicu“ svakog eventualnog svoga literarnog izraza ili bilo kakvog „razglabanja“ o prošlosti naše Županje.
Gradonačelniče, – svakog gosta i prijatelja Županje sada imaš prigodu počastiti poklonom dostojnim uzvišenim osjećajima pripadnosti našoj Županji koju mi Županjci nosimo u srcima i duši za naš grad i zavičaj.
Poštovani gospodine Ivo, gospodine Rešiću, postavio si novi kamen temeljac za svako daljnje vraćanje u „film“ povijesti Županje, i – hvala ti na tome. – Zauzeo si dostojno uzvišeno mjesto poznavatelja prošlosti Županje ravno s već spomenutim intelektualnim veličinama poput profesora Tkalca, Grubora i Robotića. – Svaka ti čast na tome.
Borislav Maričić
