Križari Njemačkih zemalja na putu kroz Slavoniju i Srijem
Kako napisati neki rad tj. obraditi zadanu si temu te istu kvalitetno dokumentirati ako za to nedostaje osnovna literatura a poglavito izvorna građa, objavljena ili neobjavljena. Djelomični problem s nedostatkom takovog materijala, ustvari izvorne građe imao sam prilikom nedavnog rada na svojoj knjizi naslovom «Lučica« (radi se o staroj crkvi kod sela Lipovca) gdje se spomen crkve tj. franjevačkog samostana u srednjovjekovnim ispravama nalazi samo jedan jedini puta (do sada poznato). U pitanju je isprava koja se tiče samostana uz crkvu a datira iz godine 1366., koju je objavio Eusebije Fermendžin godine 1890. u Starinama XXII. više izvora o tom nije se moglo nigdje pronaći .
Pišući o spomenutoj crkvi Lučici ili crkvi Majke Božje Lučičke tj. crkvi sv. Luke u Lipovcu, župnik župe Lipovac Mihovil Meštrović godine 1907., u prvom dijelu molitvenika posvećenog Gospi Lučičkoj , spominje da je osobno pronašao kod iste (te i od drugih dobio) nekoliko primjeraka starog zlatnog i ostalog novca, franačkog i mletačkog, kojega je proslijedio u Zagreb, Arheološkom muzeju. Oslanjajući se na te pronalaske isti župnik navodi da bi crkva i samostan mogli biti iz vremena križara tj. templara (takovo mišljenje imaju i pojedini povjesničari koji su uzeli učešća u saniranju i istraživanju postojeće crkve i nestalog samostana u godinama poslije 2000.) . Zastupajući i sam takovo mišljenje, da su crkva i samostan prvotno bili u vlasništvu križara tj. templara dao sam se na istraživanje veza tog pokreta i ratničkih redova s međbosućem i šire. Moram navesti da pisanih podataka za tvrdnju da je kompleks Luke pripadao križarima tj. templarima (ili redu Ivanovaca) s crkvom i samostanom kao duhovnom središtu zatim i svratištem za hodočasnike i vojnike te hospicijem ,koji su putovali pravcem kroz Slavoniju i Srijem u Sv. Zemlju, zaista nemam i nema. Za tu postavku moramo znati da je tzv.»Luka» veća površina zaštićena s dubokim i širokim prokopom (danas ga dijelom presijeca autoput) koji napaja vodom rijeka Spačva , potom da je crkva u jednoj visini od zemlje (možda i samostan, od kojega su ostali samo temelji u zemlji) pravljena tj. zidana s rimskim ciglama, preostalim iz nedaleko postojećih rimskih objekata, čiji su ostaci nedavno iskopani prilikom proširenja trase autoputa) od strane arheologa koji su imali zadatak proučiti određena poznate arheološke lokalitete uz trasu puta. Sljedeća zanimljivost je ta da se u crkvi nalazila slika Majke Božje (Gospe Lučičke) s Isusom u krilu, na kojoj je predstavljen i sv. Luka, kako ih slika. Poznato je da postoji nekoliko takovih slika ili sličnih zvanih «Crna Gospa« koje ili koju slika sv. Luka, a isti je zaštitnik liječnika i umjetnika, što se vezuje za tradiciju templarskog reda .Tvrdnju da kompleks Lučice potiče iz vremena oko 11. i 12., stoljeća dodatno podkrjepljuje činjenica da je prilikom probnih arheoloških istraživanja 2006., godine na lokalitetu «Zvizdan – grad« u Strošinačkim šumama (koji se nalazi na rijeci Studvi nedaleko od rimske putne stanice Saldis i jedina je gradina u Spačvanskim šumama od koje se još vide zidovi iako u ravnini sa zemljom) utvrđeno da je isti grad izgrađen na već ranije postojećim arheološkim slojevima.
Poznato je da se kroz povijesti spominje sedam križarskih ratova (iako se znanstvenici spore oko tog broja ) koji su vođeni od 1096., do 1270., godine s namjerom oslobođenja sv. Zemlje tj. Jeruzalema i Božjeg groba od nevjernika Muhamedinaca, dok konačno nisu godine 1291., padom tvrđave Akre kršćanske vojske poražene te bile prisiljene povući se iz Palestine. U velikoj većini pravci kretanja križarskih vojski išli su morskim putem ka sv. Zemlji tj. Palestini, od toga se dio vojski kretao i kopnenom putovima preko hrvatskih i ugarskih krajeva. Pojedine vojske iz srednje Europe koristile su pravce kroz Slavoniju i Srijem, zatim kroz Srbiju do Niša, potom dalje za Bugarsku te za Carigrad . Postavlja se pitanje dali su i Hrvati uzimali učešća u kojoj od križarskih vojni , tj. kojem od ratova . O tome u svojoj knjizi naslovom «Hrvati i Križari« piše Krešimir Kužić, koji u istoj stavlja naglasak na peti križarski pohod (1217.- 1221.) u kojemu je jedno kratko vrijeme učestvovao i Ugarski kralj Andrija II., (vladao od 1205. do 1235.). S istim je iz Ugarske zatim preko Hrvatske za Dalmaciju a potom morem otišao u rat i dio vojske sastavljen od hrvatskih četa, navodno konjanika. Pohod kralja Andrije II., nije baš slavno završio, zbog povlačenja istoga s glavninom vojske s bojišta početkom 1218., godine, dok je dio četa i nadalje ostao u Palestini na čelu s Egerskim biskupom Tomom. Također je još nekoliko hrvatskih vojnih skupina učestvovalo u pojedinim vojnama u koje su odlazili pod zapovjedništvima pojedinih vladara. Vidljivo je da kralj Andrija II., sa svojom vojskom išao poprijeko preko hrvatskih zemalja do Jadranskog mora, tako se postavlja pitanje kojim pravcem su se kretale vojske iz srednje Europe prema Zemunu i dalje . Promatrajući donedavne putne pravce kroz Slavoniju i Srijem (prije izgradnje autoputa Zagreb – Beograd ) mogli bi se upitati koji su to cestovni pravci kojima bi se kretale križarske vojske i dali su takovi putovi zaista postojali kroz Slavoniju i Srijem a koji bi vodili u unutrašnjost Balkana.Odgovor na obadva postavljena pitanja dobivamo iz poznatih i proučenih zemljopisnih karata (tabula) iz vremena Rimskog carstva koje se odnose na rimske provincije u Iliriku (povremenim dijeljenjem i imenovanjem osvojenih prostora Rimljani daju zasebna imena na prostoru između Drave, Save i Dunava). Jedna od najpoznatijih i najtočnijih takovih «tabli« (zemljovida) s ucrtanim cestama, putnim stanicama, mjestima i ucrtanim udaljenostima (miljokazima) za prostor Slavonije i Srijema je Peutingerova tabla iz 3., stoljeća. Na istom zemljovidu vidljivo je da kroz Slavoniju i Srijem prolaze tri ceste (s nekoliko odvojaka) koje sve vode u pravcu Sirmiuma (Sr. Mitrovice ), Tauruma (Zemuna) i Singiduma (Beograda). Jedan od tih cestovnih pravaca vodio je od Siscie (Siska) pravcem uz Savu (dijelom i Bosnom) te se negdje poslije Marsonije (Sl. Broda) račvao i s jednim krakom produžavao za Cibale (Vinkovce) te odatle s druge strane Bosuta produžavao za Sirmium (Sr. Mitrovicu). Drugi krak ceste je produžavao ispod Save na postaju Ad Basante (negdje kod Županje ) i potom produžavao na mjesto i stanici Saldis ( dali Soljani ili Varoši) da bi se ista zatim spuštala pod pravim uglom (oštro) još bliže Savi (na srednjovjekovni Alšan , koji je postojao negdje oko sela Gunje ili ? ) potom je oko sela Račinovaca cesta prelazila na prostor Semberije ( Bosna ) te preko St. Rače na Drini ponovno u Srijem i za carski grad Sirmi (Mitrovicu) .Taj cestovni pravac potanko obrađuje Ivo Bojanovski u svom radu « Prikaz za topografiju rimskih i predrimskih komunikacija i naselja « koji je objavio Godišnjak centra za Balkanološka istraživanja, br. XXII., u Sarajevu. Autor služeći se materijalnim dokazima na terenu prati zemljovid tj . Peutingerovu tablu sa ucrtanim mjestima i označenim razdaljinama, te zaključuje da je ista cesta prelazila rijeku Savu i zatim išla već spomenutim pravcem kroz Bosnsku Posavinu tj . Semberiju . Pretpostavka je da je od Soljani (Saldis ?) jedan krak (odvojak) vodio kroz šume na Zvizdan grad (stara grdina) te preko rijeke Studve za prastari grad i utvrdu Morović koji se nalazi na utoku Studve u Bosut (o kojemu bi moglo biti više govora u svezi života i djelovanja sv. Metoda ). Ponovno aktuelizirajući temu kanala Dunav – Sava i trasu njegovog prolaska, nekolicina povjesničara s tog područja kako profesionalnih tako i amatera proučavajući vodene tokove u Spačvanskim šumama tj. međbosuću došla je do spoznaja o korištenju tih plovnih vodotoka tj. puteva još za vrijeme Rimljana što u jednom svom opisu Cibala spominje i rimski povijesničar Zosim iz 5., stoljeća. O prolasku križara kroz Slavoniju i Srijem jednim od spomenutih pravaca tj. rimskim cestama piše i Slavko Domaćinović u svom radu «Putevi i pošte u prošlosti Vinkovaca« , objavljenom u Godišnjaku M.H . Vinkovci , br.6. Potvrdu o tome da se ipak putovalo kroz Slavoniju i Srijem (kretanju križarskih vojski i hodočasnika) nalazimo i u radu naslovom «Križari i putnici u srednjovjekovnoj Slavoniji« koji je napisao Jean Richard iz Diona a preveo dr. Franjo Šanjek, koji je objavljen u Croatica Christiana Periodica , 1986., godine (isti sam s određenim razočarenjem pročitao te ustanovio da se pod izrazom Slavonija ustvari krije opis putovanja križara i hodočasnika po Dalmaciji i ostalim Primorskim zemljama nastanjenim Slavenima) gdje o putovanjima stvarnom Slavonijom ima samo nekoliko natuknica .Jedan od tih navoda na samom kraju rada , glasi «Veoma su rijetki oni koji su to putovanje poduzeli kopnenim putem preko Slavonije«. (Što ćemo vidjeti da nije točno ). Kada piše o tim i takovim putovima i putnicima kroz Slavoniju i Srijem Lelja Dobronić u svom radu « Iščezli srednjovjekovni redovi u Srijemu i Bačkoj « (objavljenom također u gore spomenutom časopisu godine 1987.) navodi da su se Slavonija, Srijem i Bačka nalazile na putovima u Svetu Zemlju, kojima su se kretali hodočasnici još prije križarskih ratova . Dotične hodočasnike i pojedine skupine križarskih vojski putovi su vodili porječjima Dunava kroz Panonsku nizinu i to «zapuštenim rimskim cestama« . Kada piše o križarskim pohodima autorica opisuje prvi križarski pohod iz godine 1096., kroz «Slavoniju« tj. dio kontinentalne Hrvatske i Bosne koji je prošao po križare veoma nezgodno i pogubno od strane domaćeg stanovništva, nad kojim su križari vršili odmazde kao osvetu zbog stalnih napada i iskazanoga neprijateljstva . (Nešto o tom autorica piše i u svojoj knjizi «Viteški redovi« ). Dalje pišući L . Dobranić posvećuje pažnju viteškim redovima Templara (1118) i Ivanovcima (1111) te navodi kako su isti redovi osnovani sa svrhom zaštite, služenja te prihvata hodočasnika i križarskih vojski u svojim mrežama kuća uspostavljenim na putovima kojima su gore spomenuti prolazili . (Te sam stoga mišljenja da je crkva «Lučica« i samostan s pratećim objektima služila takovoj svrsi, a poglavito zbog svog odličnog položaja tj. mjestu nedaleko prelaska rijeke Bosut možda i trasom današnjeg autoputa,taj pravac kao mogući za jednu od rimskih cesta zagovaraju i pojedini povjesničari (Kukuljević, Mayer, itd.). U svojoj knjizi naslovom «Put, putnici, putovanja« tiskanoj u Zagrebu 1997., Lovorka Čoralić, također spominje prolaske križarskih vojski kroz međuriječje Save, Drave i Dunava. Autorica ustvari citira već izišle radove P. Matkovića « Putovanja po balkanskom poluotoku za srednjeg vijeka « iz 1878., godine, objavljeno u 42., knjizi Radova JAZU, te djelo I. Mažurana « Srednjovjekovni Osijek « izišlo 1962., godine . okušavajući pronaći još koji vjerodostojan podatak o ovoj zanimljivoj temi, došao sam do spoznaje da mali broj povjesničara (Gašić, Pavičić, Bosendorfer, izuzev Mažurana) koji su pisali o srednjovjekovnoj Slavoniji i Srijemu (u ovom slučaju o povijesti međbosuća u sklopu Vukovarsko – srijemske županije) u svojim djelima obrađuju križare i križarske vojne. Isti spominju samo velikašku obitelj Ajnarda za koju navode da su Francuzi. Spomenuti su već u 13., stoljeću posjedovali grad Morović i dio Alšanskog posjeda u Cvelferiji zatim još nekoliko manjih ili većih posjeda izvan međbosuća . Pouzdanije i konkretnije podatke (iako relativno šture) o tome koje su se križarske vojske predvođene njihovim vođama (vojvode, kraljevi i carevi) i kada kretale kroz Slavoniju i Srijem nalazimo kod Krešimira Kužića u njegovoj već spomenutoj knjizi . Pišući o prvom križarskom pohodu (1096) koji je bio veoma tegoban i neprijateljski dočekan od domaćeg stanovništva pri prolasku Provansalskih križara kroz hrvatsku autor navodi da je nešto kasnije za Provansalcima prošla križarska skupina iz Burgundije i to dolinom Drave od Varaždina do Osijeka te odatle kroz Srijem produžila dalje. Nekoliko godina kasnije tj. 1111., Srijemom i Istočnom Slavonijom samo u suprotnom pravcu tj. od Konstantinopola prema Passauu gdje se sreo s njemačkim carem Henrichom V., prošao je norveški kralj Sigurd Jeruzalemski. Tijekom prvog križatskog rata dolaskom vijesti o uspjesima križara u Svetoj Zemlji, iz njemačke je (poslije odlaska Lotaržkih križara koji su se kretali uz Dunav) otišla velika skupina hodočasnika i križara ka svetoj Zemlji (pretpostavka opet uz Dunav tragom Lotaržana) . Putovanja tim pravcem poduzimali su hodočasnici iz njemačkih zemalja i prije križarskih ratova. Tijekom drugog križarskog rata (1147) kroz Slavoniju i Srijem prošle su dvije križarska vojske. Prva njemačkog cara Konrada III., koji je išao niz Dunav i Ugarskom zatim Istočnom Slavonijom, da bi nedugo potom se u istom smjeru prolazili i Francuzi na čelu s kraljem Louis VII. Prelazak njemačkih vojnika i hodočasnika tijekom 1147., godine bio je stoji zabilježeno «popraćen velikim štetama« , dok su francuzi ostavili bolji utisak . Pišući o trećem križarskom pohodu iz 1189., godine Kužić navodi da je samo jedan od vojskovođa s tog pohoda i to njemački car Fridrih II., zvani Crvenobradi , kao i njegov otac Konrad , pregazio Dravu prošavši kroz Ugarsku te zatim nastavio kroz Istočnu Slavoniju (i Srijem dodajem ja) da bi prešao Savu kod Zemuna te produžio prema Nišu . U pratnji carevoj nalazili su se mnogi crkveni velikodostojnici i velikaši iz gotovo svih carskih pokrajina . Tadašnji ugarski kralj Bela III., pomagao je pri prolasku njemačkih križara na čelu s carem s kojim je otišlo i nekoliko tisuća Ugra prema sv. Zemlji . Isti su se nakon nekog vremena zbog ratnih zapleta vratili ispod Konstantinipola u domovinu. Spomenuti P. Matković u svom navedenom radu objavljenom na 36 stranica zaista iscrpno kazuje o prolasku križarskih vojski za vrijeme tri križarske vojne kroz Slavoniju i Srijem a sve to služeći se ponajprije djelima tj. citirajući izvorna djela ustvari sačuvane opise putovanja od strane samih učesnika pojedinih vojni. Autor uglavnom spominje dva pravca kretanja križarskih vojski. Prvi od njih je bio uz Dunav kroz Ugarsku (kojim je išla vojska vojvode Gottfrida Lotarškog , 1096.) poslije prelaska rijeke Drave kod Osijeka uz Dravu zatim Dunav na Francavillu tj. Manđelos u Srijemu odakle ispod Fruške gore pravcem za Zemun gdje je prelažena Sava te potom u Beograd i dalje na Balkan za Grčku i Bugarsku . Drugi pravac je bio iz Štajerske Podravinom do Osijeka zatim na Vinkovce potom za Sremsku Mitrovici i Beograd, kojim pravcem su prošli pod zapovjedništvom svojih nadbiskupa i biskupa, Longobardi godine 1100.-1001. Istim pravcem Osijek, Vinkovci, Mitrovica i Zemun išao je njemačka križarska vojska «kralja» Konrada , 1147., godine «Poznatom križarskom cestom“Tijekom treće križarske vojne 1189.,njemački car Fridrih Barbarosa prolazi kroz Ugarsku uz Dunav, zatim vojska prelazi Dravu uz velike poteškoće i prolazi « starom cestom iz Osijeka u Mitrovicu « te produžava dalje na Savu. Ostale križarske vojske u kasnijim vojnama išle su uglavnom ako se ticalo hrvatske zemlje , Jadranskim morem ili se istim vraćale iz sv. Zemlje . Zanimljivo je da današnji udžbenici iz povijesti (gimnazijski) kada govore o križarskim ratovima i kretanju križarskih vojski uopće ne obrađuju kretanje ovdje spomenutih vojski kroz Slavoniju i Srijem. Kada isto prikazuju kartografski također nema ubilježenih kretanja Slavonijom i Srijemom . Ucrtane pravce kretanja Križarskih vojski kroz Slavoniju i Srijem pronašao sam u Skolskom Atlasu tiskanom 1910., godine u Beču s objašnjenjem na njemačkom jeziku .
Ivan Ćosić, Bukvin, povjesnik
