Križari i Lučica
I vođa jednog od nebrojenih odreda umornih i već neishranjenih kolona francuskih križara na čelu s kraljem Lujom VII., koji su čekali da prijeđu Bosut i upute se prema Sv. Dimitriju (Dmitrovici) i Singidumu, zastade nigdi oko po kolone i ogleda se uokolo, te naredi promuklim i već iznemoglim glasom vitezovima oko sebe «Odmor gospodo, čini mi se da je mjesto dobro zaštićeno već nekim starim opkopom i rukavcem neke vode. Podignimo tabor.» Još dok svi nisu sišli s konja i skinuli teška drvena sedla s njih te se ispružili po dubokoj zelenoj travi natapanoj s vodom iz dubokog opkopa–rukavca, a sluge počele s postavljanjem šatora vođa odreda vižljasti a sada već umorni vojvoda od Ajnarda zapovjedi dvojici svojih pobočnika da s malom četom pričuvnih pješaka obiđe okolinu i izvijesti ga o mjestu na kojemu se nalaze. Isto tako drugoj dvojici najbližih, ne visoki vojvoda, ali izdržljiv u sedlu još od polaska iz Lorene, zapovijedi da pohitaju natrag dijelom starog rimskog puta pretvorenog sada samo u izdignuti nasip iznad poplavne površine nepreglednih barovitih šuma, te da presretnu i sretno doprate prateću komoru, koja se lijeno vukla za njima sve više zaostajući i pružajući mogućnost domaćem stanovništvu priliku da je po ko zna koji puta tijekom puta kroz ovu šumovitu i negostoljubivu zemlju pokušaju opljačkati. Još dok je teklo postavljanje tabora vrati se omalena četa s izviđanja i izvjesti njegovu vojvodsku milost koji se jedva skinuo s konja u svom teškom i nezgrapnom ali svijetlom oklopu od kovane žice, da je veliki dio zemlje na kojemu se nalaze opasan opkopom a dijelom i nekom rijekom te da na istom postoje neke starodrevne građevine od pečene cigle sve u ruševinama najvjerojatnije iz vremena cara Karla Velikog ili čak obstale kao i put po kojemu su se kretali od rimskih gospodara ovih prostora, što je bilo i najvjerojatnije zbog množine latinskih natpisa na pojedinim kamenim blokovima.
Odmorivši se malo i sačekavši komoru koja je stigla sretno u postavljeni tabor vojvoda odluči obići sam ovaj otok ili čak rimsku luku o čemu su uputivši se bolje u okolni prostor dvaju rijeka gdje od okolnog stanovništva još prije neki dan čuše da se jedna veća zove «Ad Basante» i na njoj postoji samo stotinjak stadija dalje starodrevni grad Moravia blizu još veće vode zvane «Aser Savus», raspravljali su pridošli ostali grofovi i vojvode koji također ostaše s ove strane strmih obala vode zvane «Basante». Uvidjevši povoljan položaj koji su već davno bili iskoristili Rimljani, a ne mogavši se načuditi što isti već nisu iskoristili i zapazili Švapski vitezovi iz nedavne križarske vojne, koja je možda prošla i nešto više od ovoga mjesta te se kretala bliže vodi «Dunabius» i gorovitom dijelu zemlje, vojvoda odluči uz podršku ostalih da na tom zaštićenom mjestu udare stalni logor i organiziraju prihvat još uvijek dolazeće vojske i mnoštva hodočasnika, te i onih koji će se kasnije vraćati s pohoda u Svetu zemlju.
Zaključivši tako, odmah se sutra dan, a praćeni blagoslovom međuvođa od strane opata i vicearhiđakona, Julijusa Alzaškog i sve crkvene pobožne svite, koji blagoslovi zemljište, dio pratećih četa čitave vojne kolone zajedno s pridošlim hodočasnicima prihvati se posla i to najprije u produbljivanju opkopa već stoljećima zasipanog i neobnavljanog od propasti rimskih legija a nedugo potom i dva-tri stoljeća postojeće Velike Moravske i vladara Svatlopuka kojega sada njegovi Maravljani bijedno životareći, sjećaju se moćnog vladara i svetog biskupa Metoda, kojeg sahraniše u desnom zidu dvotornjaste Moravijske crkve.
Nekoliko dana poslije uz još pristižuće križarske odrede već se na zaštićenoj luci pokazivaše prve pristojne građevine o kojima vodiše brigu sam komornik vojvodin dok je isti zajedno s ostalom vojskom i viteškim vodstvom boravio u obližnjoj Moraviji (Moroviću) te se nisu mogli načuditi bivšim vladarima ovih krajeva koji sagradiše velebnu «Veliku Crkvu » onkraj Morovićke tvrđave za koju im domaći stanovnici pričaše da je bila jedna od katedralnih crkava sv. Metoda biskupa Moravskog, kojemu isti u svojoj pobožnosti iskazaše počasti i sačuvaše neprekinutu predaju do danas. Dan za danom i odlazio je odred po odred križarskih raznorodnih jedinica i njihovih vođa, te se kolona rastegnula sve do Tauruma (Zemuna) i spremala se na prijelaz preko Dunava za Singidum i dalje u pravcu Niša i Bugarskog carstva. Za to vrijeme vojvoda o Ajnarda poboljevao je od neke groznice koja ga bijaše spopala u tim mokrim i barovitim šumama, a ujedno je i sam nadgledao uređivanje vojnog tabora i gostinjca za hodočasnike i razmišljao o gradnji crkve posvećene nekome od svetaca zaštitnika vojne ili hodočasnika. Za takovu gradnju i izvedbu trebala je i suglasnost nekoga od crkvenih i svjetovnih vlasti ovoga kraja koji jest da je bio velikim dijelom katolički i ugarski, ali puk Maravski nije ti priznavao baš neku vlast niti onih u Mitrovici, niti kaptola u Baču i Pečuh, a od svjetovne vlasti koja se nalazila u Vukovu tj. Vukovu ili Iloku i samo ta priznavala gospodstvo Ugra u dalekom Budimu, zazirali su i bježali u šume čim se isti pojave sa svojim jobagionima da sakupljaju neki porez, te je vojvoda već narušenog zdravlja uz savjete ostalih vojskovođa prihvatio da tu i ostane i upravlja gradnjom zamišljenog duhovnog, vojnog i hospicijskog središta s tim da prihvati vrhovno crkveno i gospoštijsko podaništvo ugarske krune i crkve. I tako i bi. Tako Ajnardi dobiše u posjed Morović, i svo Spačvansko –Bosutsko Međuriječje u kojem vladaše do svog izumrća i dolaska velikaške porodice Gut-Keled u posjed ovog kraja.
Vojvoda sam ne dočeka izgradnju čitavog kompleksa «na Luki» već ga bog pozva k sebi da dobije naplatu i položi račune za sva djela koja učini za života pa tako i pokolj saracena i raznih drugih nevjernika od kojih neki obitavahu i u njegovim novim zemljama, dok je sa domovinom svojom ostao u vezi samo preko hodočasničkih i vojnih kolona koje iđaše još jedno vrijeme ovim pravcem ka Svetoj zemlji. Potomci vojvodini kao uzorni vjernici i vladari pobrinuli su se da zamisao njihovog oca i ostalih vođa križarskih bude dovršena i u najvećem redu predana na upotrebu onima za koje je i namijenjena. Tako su vitezovi križarski a s njima i crkveni dostojanstvenici njihovi uz najveće priređeno slavlje koje nije bilo još od Metodovoh vremena predali novo izgrađenu crkvu u ruke onima kojima je i najpotrebnija. Crkva je a uz nju i prostor za braću posvećena «Majci Božjoj Lučičkoj» koju naslika svojom rukom sv. Luka, a istu sliku donese jedan od prvih Templarskih vitezova kada se vraćao s jednog od vojnih pohoda u Palestini. S vremenom pohodi križara promjeniše pravce kretanja, nestade i mnoštva hodočasnika iz stranih zemalja, ali «Lučica» stekavši već pod križarskim vitezovima slavu a poglavito za vrijeme upravljanja njome jednog od križarskih redova, i status svetišta s mnogobrojnim dodijeljenim joj privilegijama, nije više zavisila od stranaca, jer su domaći ljudi iz obližnjih naselja i tvrđava kao «Vila Teutonika» onda «Zvizdangrad» te «Kubar» iz brojnih drugih sela i zaselaka, pohodili sada već «Svetište Majke Božje Lučičke»
Kolone nevoljnika i skrušenika su tražeći pomoć i zagovor kod «Majke Lučičke» pohodile svetište te nakon ozdravljenja duše ili tijela svoje zahvale siromašnije ili bogatije iza crkvenih oltara ili ugrađivali u same zidove crkve, dok su pobožni ali vinu skloni opati ugošćavali ponekog meštra reda ili Vukovskog i Moravijskog župana te i koju kraljevsku ili carsku okrunjenu glavu u burnim ratnim vremenima. I tako «Lučica» stoji još i danas i podsjeća nas na našu slavnu prošlost na koju nažalost zaboravljamo a veličamo strane vrijednosti i prodajemo svoj ponos i domovinsku nam baštinu.
Ivan Ćosić,Bukvin, Povjesnik