Vratit ću se u davnu 1966. godinu. Tada, još polaznik osnovne škole Moša Pijade, u novoj dvorani počinjemo upoznavanje košarkaške umjetnosti. Lopta, neka kožna, obujma približno onome prave košarkaške lopte. Učitelj tjelesnog Franjo Maršić nas podučava prvim koracima u ovom športu.
To bi bilo više-manje sve o košarci iz tog perioda.
Sljedi upisivanje u gimnaziju Vladimir Nazor. Tamo nema dvorane, tek jedna učionica s vratilom, švedskim sandukom i kozlićem. Ali zato je tu igralište Radnika s terenom za nogomet (šljaka) i betoniranim košarkaškim igralištem.
Kada nas učitelji tjelesnog nisu „mučili“ (normama, trčanje, kugla …), dobivali smo neku sličnu loptu, poput one iz osnovne škole i trk na košarkaško igralište. Tamo barem nikada nije bilo blata, tek lokve vode poslije kiše.
Tada dolazi iz Vukovara (u kojem tada već djeluje košarkaški klub) Hrvoje i donosi pravu košarkašku loptu „Bulgaria“, koju mi je poklonio, kada je maturirao, ali jedan vijak je bio čep da ne izpušta zrak. To je bilo kratkotrajno veselje.
Nakon nekog vremena, godinu dana stariji Željko Smolčić je postao posjednik prve prave i, k tomu podpuno ispravne lopte. Ne, danas ne mogu to nikome od mlađih generacija opisati, kakvo je značenje ta lopta imala za nas. Željko je bio osobit igrač. Prvi među nama je pogađao koš sa svih mjesta i k tome „bez kosti“. Bio je osobit i po načinu bacanja. U ekipi nije bio među izraziti visokima pa je to nadoknađivao modificiranim bacanjem. Njegov šut se nije mogao lako pa ni teško blokirati. Bacao je loptu dok mu je još bila „iza“ glave. Njegov šut nije mogao blokirati ni Fićo (Pavić), koji je bio 205 cm i nad nama svima dominirao visinom. Bio je poput Čosića, spor, ali na centru nije imao premca u hvatanju. Dakle Smole mu je bio rak-rana i jedino on. Svi dugi su dolazili do koša samo kad bi na bilo koji način Fiću ostavili iza leđa.
Nu, nije to bilo sve. Kao njegovog suigrača osobito pamtim Dragu Krpana (taj je bio talentiran za sve što se igralo loptom ili kuglama). Željko – Smole, kako smo ga zvali, je uvijek bio spreman za košarku. Mi, iz Županje, jer su oni bili Šećeranci, bi poslije podne dolazili na igralište baviti se tim novim i za nas osobito atraktivnim športom. Strašno je bilo, kad nije bilo Smoleta. Nema Smoleta, nema ni lopte. Nikada se nismo pitali kada Smole uči, za nas, osobito one koji su došli iz Županje je bilo strašno jer bez Smoleta smo bili i bez lopte.
I, tako jednoga dana, kad smo imali slobodan sat, pitah Smoleta, hoće li mi posuditi loptu?
Da, idi mojoj kući i pitaj mamu. Rečeno učinjeno. Ali, nije sve tako dobro izpalo. Pozvonih na vrata i ukaza se Smoletova majka mislim da je bila kuharica u Radničkom restoranu i reče mi da ne zna gdje je Željko ostavio loptu. Što sam mogao, vratio sam se razočarano i razočarao sve ostale, nemamo loptu.
Ipak, iza ovoga nismo mogli dopustiti da tako ostane. Poslije nastave Smole je otišao kući i došao s loptom. Kada smo završili s igrom, rekao sam mu kako je bilo. Tada mi je rekao, da s mamom ima dogovor, da loptu dade onom tko zna gdje stoji. Prvom sljedećom prilikom mi je šaptom rekao gdje je i, mama ju je odmah dala.
Tako je davao i drugima, nu šifra je bila da se mami kaže gdje je lopta, tada je ona znala da je njen Željko to doista dao.
Kada je netko drugome odkrio gdje je lopta ili ostavio drugoj ekipi, lopta je mijenjala mjesto i taj više nije mogao dobiti loptu.
Poučen tim izkustvom, nisam davao drugima loptu niti odavao čarobnu „šifru“.
Smole je bio pravi drug i držao je do svoje riječi i dobivene riječi. Te vrline su ga krasile. Bio je poput Dražena Petrovića, premda je to doba Nikole Plećaša i Lokomotive Zagreb u „Kutiji šibica“ na Trešnjevci. Draženovo vrijeme nije još bilo na vidiku.
Za trajanja gimnazije samo Smole je imao privatnu loptu, koju mi je ostavio nakon mature.
Otišao je s Krpanom na studij metalurgije i tamo su ostali zajedno (tako je to s prijateljima).
U Županji bismo se redovito sretali za praznike i družili uz košarku i plesnjake.
Po završetku studija Smole se zaposlio u Željezari Sisak i tamo radio u Vatrostalni, sve do likvidacije željezare.
Ponovo smo se vidjeli 2002. i obnovili uspomene. Sada se povremeno telefonom čujemo.
Ovo sam napisao u spomen na divnu mladost i Smoleta, kao donatora košarkaških lopti, a ne manje i kao uspomenu na pokojnog Dragu Krpana.
Zlatko Janković
One Comment
zsmolci8
Smole je volio košarku i igrao tako reći dan i noć na Radničkom,u kutu do trafostanice.Već tada je uvježbao vođenje i dribling kroz noge što je bilo čudo.Šut je imao nepogrešiv.Vježbao je satima i igrao na betonu svoje Šećerane i Županje.Mnogi mladići su zavjeli košarku upravo gledajući i igrajući sa Smoletom.
Marko