Kasno popodne u Županji ima neku svoju melankoliju: ulice se polako prazne, iz dvorišta se čuje metalni zveket alata, negdje u daljini laje pas, a školarci — oni koji još nisu otišli kući — razvlače vrijeme na klupama u hladovini trga. Na prvi pogled, sve izgleda isto kao i posljednjih dvadeset godina: miran grad, poznata lica, isti ritam. No ispod te tihe površine odvija se nešto novo, nešto što roditelji osjećaju, nastavnici primjećuju, a mladi — pogotovo oni iz srednjih škola — više i ne skrivaju kao nekad.
Porast konzumacije droge među mladima u Županji i okolnim selima nije nagao udar, nego tihi, postupni preljev koji se kroz posljednjih nekoliko godina uvukao u navike jedne generacije. A da bi se razumjelo što se događa, potrebno je sjesti, gledati i slušati — onako novinarski, bez predrasuda i bez moraliziranja.
“Znaš, profesorice, svi danas nešto uzimaju…”
Razgovaram s nastavnicom u jednoj županjskoj srednjoj školi. Sjedimo u kabinetu, između polica starijih knjiga i laboratorijskih kutija koje djeluju kao da desetljećima nisu pomaknute. Kaže mi tiho, kao da bi zidovi mogli ponoviti ono što izgovori:
“Prije deset godina ovakve razgovore imali smo s jednim učenikom na generaciju. Danas s njih desetak.”
Ne govori o teškim drogama, niti o ovisnosti u klasičnom smislu, nego o nečemu što se uvuklo u svakodnevicu — marihuana za opuštanje, speed za “bolju koncentraciju pred test”, kokain vikendom “da se izdrži”, MDMA na rođendanima, a sve češće i nikotinske vrećice i THC vapeovi kod osnovnoškolaca.
Dok priča, iza vrata se čuju koraci. Grupa tinejdžera prolazi hodnikom, smiju se, zveckaju mobitelima. Nitko od njih na prvi pogled ne izgleda kao netko tko ima problem.
“Ali to je i poanta,” kaže nastavnica. “Ne vidiš ništa, dok ne počneš gledati malo pažljivije.”
U kafiću, u parku, iza škole, na nasipu…
Kada se spomene droga, mnogi ljudi zamišljaju tamne uličice, kriminal, mračne stanove i opasne dilere. No stvarnost Županje i sela oko nje potpuno je drugačija.
Droga se pojavljuje u malim paketićima veličine nokta, u vrećicama sakrivenim u maskama mobitela, u THC uljima koja se ulijevaju u vape uređaje, u tabletama raspadnutim u napola.
Mjesta su banalna: klupa kod Save, park iza robne kuće, stepenice kod stadiona, skriveni kut iza škole. Mladi dolaze, kratko se zadrže, razmijene koju cigaretu, koji pogled, nešto što se prenese iz ruke u ruku. Sve to traje jednu minutu i nitko ne bi ni primijetio da ne zna na što gleda.
U selima — Bošnjaci, Štitar, Babina Greda, Gunja, Gradište — generacijske navike mijenjaju se još brže. U manjim sredinama informacije putuju kratko, ali paketi još kraće. Stariji učenici donose “nešto za probu”, a mlađi im se pokušavaju približiti.
“Nije to više kao prije… sad je sve dostupno.”
Jedan roditelj, četrdesetogodišnji radnik iz Županje, priča mi dok pijemo kavu ispred lokala:
“Znaš, ja sam mislio — moje dijete je dobro, sportaš je, trenira. Onda sam naletio na poruke… i vidim da je mjesecima eksperimentirao. Kaže: ‘Tata, to svi rade, samo ti ne znaš.’”
To “svi” možda jest pretjerivanje, ali trend je jednako stvaran. Droga više nije udaljeni, egzotični problem. Ona dolazi preko poznanika, prijatelja, vršnjaka — jednostavno, brzo i bez velike misterije.
Srednje škole: nevidljivi znakovi promjena
U srednjim školama događa se ono što stručnjaci opisuju kao “pomak u obrascima ponašanja”. Učitelji primjećuju:
- nagle oscilacije u ponašanju — od hiperaktivnosti do potpune povučenosti
- pad koncentracije i nezainteresiranost
- nesanicu i kroničan umor
- kašnjenje, izostanke, izbjegavanje satova
- grupice koje se sve više zatvaraju, sve manje druže s drugima
Ti znakovi nisu jedinstveni za Županju — pojavljuju se u cijeloj Slavoniji, Baranji i Srijemu. Ali u manjim sredinama ostavljaju snažniji dojam jer mladi nemaju mogućnost “nestati u masi”.
Osnovnoškolci — sve ranije iskušenje
Najviše zabrinjava podatak koji se već godinama provlači kroz stručne krugove: početna dob eksperimentiranja sve se više spušta prema 12–14 godina. U županjskim osnovnim školama najčešće se spominju:
- nikotinske vrećice (snus)
- e-cigarete s THC-om
- vapeovi nepoznatog porijekla
- prvi kontakt s marihuanom preko starije braće
To ne znači da većina djece konzumira — ali znači da su vrata širom otvorena i da ih netko s druge strane drži.
Najčešće konzumirane droge — reportažni pogled
Kanabis
Najdostupnija i najraširenija droga. Koristi se “za opuštanje”, ali kod mladih remeti pamćenje, motivaciju i emocionalnu stabilnost. Mnogi učenici priznanju da je “prva stvar koju probaju”.
Kokain
Nekoć “droga bogatih”, danas prisutan i u manjim sredinama, u malim, jeftinijim količinama. Daje kratkotrajnu energiju i samopouzdanje, ali stvara brzu psihičku nestabilnost.
Amfetamini i speed
Omiljeni u učenju i noćnim druženjima. Problem je u iscrpljenosti, nervozi, padovima raspoloženja i dugoročnim psihotičnim epizodama.
MDMA / ecstasy
Česta droga zabava i rođendana. Opasnost leži u dehidraciji i poremećaju termoregulacije, ali i depresivnim stanjima danima nakon konzumacije.
Novi psihoaktivni spojevi
Najopasniji jer se ne zna što je u njima. Pakiranja šarena, nazivi privlačni, a posljedice često teže od svega navedenog.
Slavonija, Baranja i Srijem: zajednička priča s lokalnim nijansama
Problemi nisu jednaki u Osijeku, Vukovaru, Vinkovcima, Iloku, Županji, ali svi dijele sličan obrazac: dostupnost raste, cijene padaju, a mladi se sve češće okreću psihoaktivnim tvarima kao bijegu od:
- akademskog pritiska
- dosade i rutine
- osjećaja beznađa i ekonomske nesigurnosti
- usamljenosti
Županja je dio te veće priče — nespektakularne, ali zabrinjavajuće.
Kako izgleda dan nakon?
Mladi često opisuju sliku koju odrasli ne vide: iscrpljenost, razdražljivost, manjak motivacije, tihi osjećaj praznine. Ne vide to roditelji kada im djeca ujutro mahnu i krenu u školu, jer tragovi nisu vidljivi kao kod alkohola. A dugoročno:
- koncentracija slabi
- interpersonalni odnosi pucaju
- školski uspjeh pada
- emocionalna stabilnost se narušava
Iza svega stoji generacija koja pokušava naći mjesto za sebe u svijetu koji djeluje sve nestabilnije.
Može li se nešto promijeniti?
Može — ali samo ako prestanemo šutjeti.
Potrebno je:
- ranije i konkretnije preventivne radionice u školama
- lokalna istraživanja da Županja dobije stvarnu sliku o mladima
- savjetovališta i diskretna mjesta pomoći
- suradnja obitelji, škola, liječnika i policije
Ovo nije problem “nečijeg djeteta”. Ovo je problem cijelog kraja.
Zaključak: istina je uvijek bliže nego što mislimo
Kada prođeš kroz Županju, vidiš isti grad kao oduvijek. Ali današnje generacije mladih žive pod drugačijim pritiscima, s drugačijim izazovima, u drugačijem svijetu. Droga nije stvar senzacije — nego stvar svakodnevice koja se tiho zavukla u živote djece koja traže izlaz, olakšanje ili samo pripadnost.
Ako želimo budućnost u kojoj mladi ostaju, rade i žive u ovom kraju, moramo najprije vidjeti ono što se godinama pravimo da ne vidimo.
Zoran Lucić
