Nekada bih rekla “sasvim slučajno”, ali uopće nije bilo tako, naučila sam da slučajnosti ne postoje, te sam, pod sredstvom televizijskog programa ( u ovom konkretnom slučaju, trećeg kanala Hrvatske radio-televizije, zbog kojeg mi gotovo i nije žao što redovno plaćam televizijsku pretplatu ) dobila baš ono što mi je trebalo. Pošten šamar! Kažem šamar, jer sam ga, uistinu, zaslužila.
Cijeli tjedan sam bila u zamci melankolije i lijenosti, preispitivala sam odluke, one koje još nisam donijela, baš kao i one već odavno učinjene, i strepila nam mogućim ishodima u budućnosti, a zapravo sam samo trebala biti zahvalna. Zahvalna na svemu što imam. Zahvalna poput mladića o kojem je bio dokumentarac. Zahvalna poput prvog hrvatskog slijepog atletičara paraolimpijca – Petra Bešlića.
I čitavo to vrijeme koliko je trajao dokumentarac “Hrabro i na rezultat”, tih punih četrdeset i sedam minuta, dok mi je srce bilo zaleđeno od straha i nesreće koju je ovaj mladi čovjek proživio i preživio, a mozak pulsirao i kipio od nezahvalnosti svih nas običnih “zdravih” ljudi, duša mi se polako, ali sve glasnije i glasnije ispunjavala nekom novom nadom, hrabrošću i neočekivanim mirom. Kad je film završio, shvatila sam da kavu nisam ni popila do kraja, oči su mi se caklile od neisplakanih suza, a uobraženi mi se obraz žario od pljuske.
No, da bi cijela ova priča bila malo jasnija, moram vam ispričati nekoliko detalja o ovom mladom sportašu. Dakle, Petar Bešlić rodio se u Posušju 1984. godine, kad je Sarajevo svijetu pokazalo što su to Zimske olimpijske igre. Rastao je baš kao što smo to činili svi mi, baš kao što to čine djeca…išao je u školu, zadirkivao djevojčice, šalio se s prijateljima, pisao zadaću, u slobodno se vrijeme loptao, vozio bicikl, živio najnormalnije, samo što od rođenja nije vidio na jedno oko. No tu njegovim tegobama nije kraj. Najgore tek slijedi. Jednog lipanjskog jutra pomagao je ocu koji je sjekiricom rasijecao meso koje će poslije zamrznuti u škrinji. Petar je pridržavao donji dio, koji je počeo kliziti. Dječak se sagnuo, napravio korak, našao se iza očevih leđa, podignuo se… otac ga nije ni čuo, ni vidio, a sjekirica je zamahnula zrakom i zarila se u jedino zdravo oko. I odjednom – potpuni mrak. Strašno, zar ne?
Možda ovim našim, arogantnim, lijenim očima punim jadikovki i slijepim od kukanja, ali Petrovim, sigurna sam, više ne. On, iako ne vidi, vidi više od mnogih, što zvuči pomalo ironično, ali nije zato i manje istinito. On je slijepac koji trči, a mnogi među nama, iako imaju sve zdrave udove, tapkaju u mjestu. U vlastitim jadima. No nemojte me krivo shvatiti, dakako, postoji mnogo vrsta tugovanja. Mnoga su srca ranjena. Na ovaj ili onaj način. Ljudi leže prikovani za bolesničku postelju, žene rađaju bolesnu dječicu, pod točkovima bijesnih automobila stradavaju mlade djevojke, lopovi kradu, dok pošteni plaćaju račune.
Još uvijek suze ( a ni hrvatsko pravosuđe) nisu ugasile vatru u kojoj su 30. kolovoza 2007. godine nestali vatrogasci, potresi ruše kuće ljudima na glavu, gladni žele jesti, a siti još više, majke sahranjuju djecu, političari lažu, a radnici štrajkaju. I tako redom, listi ovih tegoba nema kraja, ali ja ovdje ne govorim o životnim mukama i stvarnoj patnji, već o onoj izmišljenoj. Govorim o raboti kojoj se svi mi tako lako i brzo predajemo.
Govorim o kukanju. Kukamo kada pada kiša, smeta nam, jer je sve mokro, a čim se pojavi sunce, bježimo u hlad. Kukamo kad moramo čistiti snijeg jednako glasno kao što prigovaramo kad živa u termometru skoči na plus trideset. Žalujemo kad moramo na posao, kukamo kad ga nemamo, kad primimo plaću jednako smo nesretni kao i kad kasni, kukamo što je još jedan tajkun upropastio još jednu firmu, kukamo što je Severina snimila još jedan spot. Kukamo zbog komšije što kosi travu i zbog klinaca što slušaju narodnjake. Zatim kukamo što nam žena uvijek prigovara, kukamo što su nam muževi navukli pivski stomak i što nisu jednako romantični kao prije dvadeset godina, kukamo zbog celulita na bedrima o kojem nismo razmišljali, dok smo mlatili po čokoladi. Kukamo zbog svega, zbog žaba što krekeću i zbog komaraca što grizu.
Pitam se što bi se dogodilo Petru, uspješnom i upornom mladom dečku, da je ostao u mraku. Na sreću, on u sebi ima duh borca i hrabro kroči kroz život i ne dopušta da ga svlada malodušje. Ali i u svima nama ima duha i duše, samo što smo često robovi ovog, tako lako kvarljivog tijela, pa mislimo da je najvažnije zadovoljiti čula i ispuniti život materijalnim blagom, a zaboravljamo sve druge vrijednosti i bogatstva.
No da stvar bude gora, čak se ni bogataš na svojoj smrtnoj postelji ne prestaje brinuti i kukati o tome kako će njegovi bližnji razgrabiti njegov novac, dok, na drugoj strani ovog dukata, siromah mirno izdiše svoj posljednji dah žaleći jedino što nije više vremena provodio uz svoju obitelj.
Pitam se što će se dogoditi mnogima od nas, ako padnemo u okove ovakvih žalopojki i ponekad mi se čini da smo mi ljudi kronično nezadovoljna bića. Programirana na kukanje. Imamo previše želja, a premalo ambicije. Sve bi imali, a ništa ne bi radili. Zdravi smo, svi su nam prsti na broju, oči dobro vide, uši čuju, a teško nam je biti zahvalan.
Jeste li znali da najjeftiniji kompjuter za slijepe osobe košta kojih pedesetak tisuća kuna, dok si mi “zdravi ” i “normalni” priuštimo laptop za jedva dvije tisuće kuna, ili kakav pametan mobitel, pa onda se na njima igramo i dangubimo, zaboravljajući da su mnogi nesretni, jer ne mogu uzeti običnu knjigu u ruke i čitati.
I jeste li znali da godišnje u prosjeku videća osoba pročita tek dvije knjige, dok slijepa sedamnaest. Zastrašujuće, zar ne?
Oni koji u startu imaju veći potencijal gube bitku od “oštećenih”. I upravo mi je, dok polako privodim kraju ovaj mali zapis, ovu malu struju burnih misli, kroz glavu prošla slika iz prošlosti. Slika mene, male, plave i čupave, kako kukam i žalujem, jer si na vašaru u Babinoj Gredi nisam kupila sve, baš sve drnde koje sam poželjela.
I čini mi se kao da čujem baku kako mi nježno govori da zdrav čovjek ima tisuće i tisuće želja, a bolestan samo jednu – biti zdrav. Tada me, kao desetogodišnju klinku, baš i nisu pretjerano utješile njene riječi, ali sada čujem njihovu mudrost.
I za kraj, pitam vas, što bi se loše moglo dogoditi kad bismo bili samo malo uporniji i malo skromniji. Malo izdržljiviji. Malo više kao rode. Sjećam se, kad su ove godine došle natrag u svoje prastaro gnijezdo, tu, iznad starog hotela “Jelen”, dočekao ih je snijeg. Nisu nigdje pobjegle, nisu bile lijene, niti su kukale nad svojom sudbinom, već su marljivo, grančicu, po grančicu popravile pohabano gnijezdo. Zašto to ne bismo mogli i mi?
Viktorija Majačić
