Vatre vituljače (mašale) i konjarske vatre nisu iste vatre. Mnogi te vatre zamjenjuju ili ih poistovjećuju. Vatre vituljače su palili graničari u vrijeme Vojne krajine kada su osjećali neprijateljsku (tursku) opasnost. Straža je davala signale za uzbunu kada bi opazila kretanje vojnika na bosanskoj strani ili pripremanje čamaca za prijelaz. S dugačke motke, omotane slamom ili sijenom, širio se dim, vatra je svijetlila, pucketala i brzo gorjela. Ta svjetlosna uzbuna bila je praćena pucnjavom i crkvenim zvonjenjem. Konjarske vatre su nešto drugo.
Mnogi su slavonsko-šokački autori opisivali konjarske vatre (od Ivana i Josipa Kozarca pa do Ive Balentovića), ali nitko od njih nije stvorio zasebnu priču. Upravo je to napravio Ilija Lešić s nazivom “Konjarske vatre”.
Evo opisa Ilije Lešića.
Nekada u predvečerja, a najviše uoči nedjelje i blagdana – počam od gladnog proljeća, pa sve do kasne jeseni – konačili su na seoskim pašnjacima i presušenim barskim područjima obraslim bujnim muvarom – mnogi konji i konjari, bilo iz običaja, bilo iz nužde i štednje gotove hrane za ciču zimu. Oni bliži dovodili su svoje konje pješice ili jašući, a oni iz udaljenijih dijelova sela s kolima, i međusobno povezanim konjima za lojtre, i dalje za konjske repove, poput davnih putujućih karavana.
Konačenja s konjima bijahu nezamisliva bez konjarskih vatri – što zbog svježih noći i obrane od komaraca, a nekada i od vukova, što zbog navike i ljepote noćnog ugođaja uz rasplamsalu vatru, povrh koje krilati noćni kukci izvode svoje sablasne lijetove te osluškivanja isprekidanih glasova zrikavaca, i jednoličnog i veselog kreketanja žaba.
I dok su brojni konji, omad i ždrebad uz svoje majke, slobodni ili obuzdani gvozdenim putom uz poneki vrisak, hrzanje i međusobna razračunavanja – pasući se skrbili za svoju prehranu – dokoni konjari, sjedeći uz vatru prže slaninu i peku na žaru mlade kukuruze, pijuckaju frišku rakiju i puše domaći krdžak, kojeg financi nisu pronašli po kukuruzištima, trateći tako vrijeme uz razne pripovijetke i bajke, smišljajući koje kakve šale i podvale – sve do u kasnu noć, a potom naizmjenično spavali i bdili nad konjima da ne odlutaju kuda u štetu. U poslene dane vraćali bi se u jutro s radnim konjima svojim kućama obavljajuć potrebne dnevne poslove, a iza toga poslije večere i zvona, ponovno odlazili s konjima na pašu i konačenje.
Konjari su se svrstavali u skupine po pet-šest njih, obično prema starosnoj dobi i mentalitetu, jer u ono vrijeme mladi nisu usuđivali svašta govoriti i slušati pred starijima, a na konacima vođeni su bome svakakvi razgovori pa i lajotine – kako se pučki kaže. S večera čula se po skupinama i po koja pjesma: Oj Savice tija vodo ladna .., Ek kad su stari .., Alaj volim orati.., itd.,
I tako je to bivalo kod “konjarskih vatri” i u ono doba, dok se živilo na starinski način, dok je bilo pustih seoskih pašnjaka i utrina, brojnih konja i konjara!…
—————————————–
Vatra je tajanstvena, vatra je moćna, pogotovo ona noćna, zapaljena ispod zvjezdanoga neba, negdje na prikrajku šume, negdje na stanu. Vatra grije, u vatri ljubav gori, vatra okrepljuje. Uz vatru se duše otvaraju, uz vatru se više razgovara. Uz vatru se slađe jede, uz vatru se pametnije pijucka, uz vatru se zanosnije i ljepše pjeva, pogotovo kada hrast zapucketa. Vatra osvjetljava, vatra ljudska srca zbližava.
U tom običaju ima toliko puno topline, duhovnosti, tradicije, da on naprosto mora trajati.
Stoga i dalje obnavljajmo te lijepe slike i uspomene iz šokačkoga, seljačkog života.
Autor teksta: Zvonimir Stjepanović
