Vojne snage Hitlerovog Trećeg Reicha i njegovih saveznika 6. travnja 1941. godine izvršile su invaziju na Kraljevinu Jugoslaviju, nakon što se ona odbila priključiti njihovom Trojnom paktu. Već u ranim jutarnjim satima Luftwaffe je bombardirala Beograd ubivši navodno 2.271 osobu, većinom civile. Njemačka, talijanska, bugarska i mađarska kopnena vojska istovremeno su sa svih strana prodrle u Jugoslaviju. Glavna udarna snaga bila je Druga armija njemačkog Wehrmachta s čak 11 divizija, koja je napala iz smjera Klagenfurta, Graza i Nagykanizse. Jugoslavenski štab imao je plan zaustaviti napadače rušenjem mostova na rijekama Savi i Uni, kako bi se mogao organizirati otpor u gorskim dijelovima Bosne. Ipak, svi su ti planovi propali unatoč tome što su doista minirani i srušeni svi mostovi na Savi nizvodno od Siska.
Na kraju, nakon samo 11 dana borbi Kraljevina Jugoslavija je 17. travnja 1941. godine bezuvjetno je kapitulirala pred nadmoćnim snagama Trojnog pakta. Naime, iako je na početku invazije vrh jugoslavenske vojske tvrdio da se može suprostaviti neprijatelju to se od početka pokazalo iluzornim. Već u prvim danima rata pokazalo se da Vrhovna komanda, na čelu s generalom Dušanom Simovićem, ne kontrolira stanje u vojsci koja se ubrzano raspadala po nacionalnom ključu. Novi šok uslijedio je 10. travnja kada je proglašena Nezavisna Država Hrvatska te su uslijedila mnogobrojna dezerterstva i predaje cijelih vojnih postrojbi.
Brzi poraz jugoslavenskih jedinica uzrokovao je kaos i rasulo u cijeloj kraljevini. Vojska je bježala posvuda. Hrvati koji su služili u tim jedinicama, masovno su ih napuštali, i priključivali ustaškom pokretu, ili jednostavno bacili oružje i krenulki kućama. Te jedinice u kojima su i prije rasula bili u velikoj većini srbi, sporo su se povlačile u pravcu istoka, pritom u slijepom bijesu pljačkajući i ubijajući po selima i mjestima koja su im bila na putu.
Mnogobrojna zlodjela izvršena su u tim danima u cijeloj Hrvatskoj, a ovdje ću izlistati samo neka koja se odnose na Hrvatsku Posavinu od Broda do Županje.
Podatke i dokumente sam slučajno dobio od osobe koja je osobno bila upoznata u ta događanja.
U to vrijeme zločini su počinjeni naročito u Posavini. Slavonskobrodsko područje, nažalost, ni ovoga puta nije prošlo bez žrtava. Stjepana Nikšića iz Brodskoga Drenovca, koji je tada pripadao kotaru Slavonski Brod, umorili su Srbi na željezničkoj postaji u Velikoj Kapeli još prije 6. travnja 1941. Tom zgodom su Stevo Krajnović, Stevo Vidak i Miloš Milanović na postaji pjevali velikosrpske pjesme i vrijeđali Hrvate. Nikšića je to zaboljelo, pa je uzviknuo «Živjela Hrvatska!». Čuvši to, Krajnović, Vidak i Milanović su navalili na nj, bacili su ga na zemlju i nemilosrdno tukli, a onda ga je Krajnović ubo nožem u leđa, od čega je Nikšić nakon nekoliko sati umro.
Velika pak Kopanica, kod Slavonskoga Broda, dala je u prvim danima travanjskoga rata četiri žrtve. Stjepan Vukovac je 3. travnja 1941. pošao na vojnu dužnost u Đakovo. Zbog njegova hrvatskoga političkog djelovanja vojne vlasti su mu najprije zaprijetile, da će ga ubiti, a onda su ga 9. travnja zaklale, tvrdeći da je počinio samoubojstvo. Franju Kablarića su ubili 12. travnja 1941., kad je, kao član Hrvatske seljačke zaštite, patrolirao po selu, pa je potrčao prema Vrpolju, odakle se je čula pucnjava. A samo jedan dan prije toga, dakle 11. travnja, u Modriči su, zajedno s dr. Loeblom i Vinkovićem, srpski vojnici umorili Stjepana Hradtmana i Fabijana Vukovca (384).
No, najveće žrtve u tim prvim danima Nezavisne Države Hrvatske dao je vinkovački i županjski kraj.
Već 11. travnja 1941. u Stare Mikanovce, kod Vinkovaca, navalila je srpska soldateska. Njihovi časnici su pokupili 20 osoba i poveli ih sa sobom kao taoce preko Gradišta i do Županje htijući prema Orašju. U blizini Županje, na samoj obali Save, strijeljali su ih.
Iz Vođinaca, kod Vinkovaca, odveli su 140 ljudi kao taoce, također preko Županje prema Orašju, strašno ih zlostavljajući i tukući. Prelazeći Savu, četvoricu su gurnuli u rijeku, a onda su u njih pucali i ubili ih.
Iz same okolice Županje je također bilo žrtava, ali su tu srpski vojnici pokazali najveću okrutnost. Na primjer, u selu Posavski Podgajci, kod Županje, 12. travnja 1941. strijeljali su Marka Iskrića, Antuna Lucića – Tadijanova, Marka Klarića – Đurkova, Ivu Petrovića i ženu mu, Stipu Matića i Milana Petrovića, a ostali stanovnici toga sela spasili su se bijegom. Antun Lucić – Tadijanov bio se je sakrio na tavan, tu su ga dvojica vojnika pronašla i odatle bacila, a četvorica vojnika su ga dočekala na bajunete i raskomadala.
I u ostalim mjestima u okolici, Hrvati su ginuli od srpske ruke. Dana 11. travnja 1941. Antun Šarić s nekoliko svojih prijatelja vraćao se je kući od Vukovara prema Županji, vjerojatno po raspadu njihove vojne postrojbe. U ruci je nosio hrvatsku zastavu. Prolazeći kroz selo Bršadin, koji je pretežno naseljen Srbima, u zasjedi su ga dočekali Mileta Kovačević, Janko Đanković i Vaso Mirić i ubili.
Novine su pisale, da je s vukovarskoga područja, koliko se znade, «palo više žrtava od razbojničke četničke ruke», ali konkretno navode samo Peru Brauna, koji je život izgubio 10. travnja 1941. u okolici Županje tako, što su ga četnici strijeljali. Dakle, Pero Braun je samo jedna od žrtava srpskoga zločina s vukovarskoga područja, koja je tih dana izgubila život.
U Srijemskoj Mitrovici srpski su vojnici 11. travnja 1941. ubili stolara Ivana Rajnovića, trgovačkoga pomoćnika Aleksandra Šimuna, seljaka Mitra Marušića i radnika Vilima Červenjaka. Rajnovića i Šimuna su strahovito mučili i zlostavljali, a na koncu su ih proboli bajunetama, Rajnoviću su i srce na bajuneti izvadili, pa su obojica umrli u strašnim mukama. Ni Hrvati u Bačkoj nisu prošli tih dana bez žrtava. Na sam Uskrs, dakle 13. travnja 1941., u Subotici su četnici iz zasjede ubili gimnazijalca Stjepana Tušu.
Danas se o tim zločinima i žrtvama vrlo malo zna. Ovo su samo neki od podataka vezanih za županjsku Posavinu, iako iz priča mještana se daje naslutiti da smo zagrecali samo po vrhu ledenjaka.
Zoran Lucić ( travanj 2018)
