U svibnju 1999. Hrvatska narodna banka povlači dozvolu za rad Županjskoj banci zbog “nesposobnosti za ispunjenje obveza prema vjerovnicima i ugrožavanja stabilnosti financijskog sustava”. Tim činom Županjska banka d.d. Županja otišla je u stečaj 3. svibnja 1999. godine. Tog dana Trgovački sud u Osijeku donio je rješenje o otvaranju stečajnog postupka nad Županjskom bankom d.d. Županja.
U rješenju HNB-a navedeno je da banka „nije sposobna za uredno podmirivanje dospjelih obveza“, čime su bili ispunjeni zakonski uvjeti za pokretanje stečaja prema tadašnjem Zakonu o bankama (NN 84/2002, ranije 89/98).
Krajem iste godine otvara se i stečajni postupak.
Na listi vjerovnika našli su se građani, poduzeća i obrtnici iz cijele Posavine. Državna agencija je u roku od nekoliko mjeseci isplatila osigurane štedne uloge do 100 tisuća kuna po osobi, ukupno više od 47 milijuna kuna, ali za veće iznose i neregistrirane potražnje novca nije bilo
Kasne jeseni 2000. godine, u Županji se širio šapat. Vijest da Županjska banka predaje prijedlog za stečaj Sladorane d.d. Županja bila je poput groma iz vedra neba. Za mnoge građane to nije bila samo poslovna odluka – bila je to vijest koja je udarila u srce grada. Banka koja je čuvala njihovu štednju, koja je kreditirala gotovo svaku lokalnu firmu, počela je pucati iznutra. A s njom i povjerenje koje se desetljećima gradilo.
U prvim godinama nakon Domovinskog rata, Županjska banka bila je simbol gospodarskog ponosa. Imala je nešto više od 60 zaposlenih, kapital od oko 30 milijuna kuna, i mrežu klijenata koja je pokrivala cijelu Posavinu. Bila je mala, ali lokalno snažna – “banka koja razumije svoje ljude”, govorilo se.
No, između redova financijskih izvješća, već su se tada nazirale prve pukotine.
Najveći dužnik banke bila je Sladorana d.d., tvornica šećera koja je u to vrijeme imala gotovo 900 zaposlenih i godišnji promet veći od 350 milijuna kuna. Sladorana je bila motor grada – svaka druga obitelj imala je barem jednog člana zaposlenog ondje, a cijelo područje ovisilo je o otkupu šećerne repe i sezonskim poslovima. No iza golemog industrijskog kompleksa, stajali su goleme obveze.
Do 1999. godine Sladorana je prema Županjskoj banci i povezanim institucijama dugovala više od 250 milijuna kuna, što je činilo preko 80% ukupne aktive banke – brojka koja je već tada premašivala zakonske limite izloženosti prema pojedinom dužniku. Državna revizija kasnije će utvrditi da je upravo ta izloženost bila “ključni uzrok nelikvidnosti i insolventnosti Županjske banke”.
U banci su se u to vrijeme smjenjivali poznati lokalni kadrovi: Mato Plavčić, dugogodišnji direktor, bio je čovjek koji je poznavao svaku parcelu i svaku firmu u Županji; Ivan Milas, predsjednik Nadzornog odbora sredinom devedesetih, bio je pragmatičan političar, a ne školovani bankar. U zapisnicima se pojavljuju i imena Mihaela Hribara, Zvonimira i Nikice Milasa, Stjepana Stjepanka, Nikole Muslina, Mate i Vinke Šego, Anice Divić i Ivana Turalije.
Nitko od njih, barem službeno, nije proglašen odgovornim – ali svi su potpisivali odluke o kreditima koji su se godinama reprogramirali bez pokrića.
U Sladorani je tada direktor bio Ilija Balić, koji je pokušavao zadržati proizvodnju i očuvati radna mjesta unatoč sve težem financijskom stanju. Bilanca Sladorane za 1999. godinu pokazuje gubitak od 43 milijuna kuna, dok su dugoročne obveze prema bankama dosegle 205 milijuna kuna. Proizvodnja je pala s nekadašnjih 90 tisuća tona šećera godišnje na svega 58 tisuća, a cijena na tržištu pala je za gotovo 30%.
U tom trenutku Županjska banka počinje pucati pod teretom vlastitog povjerenja. Krediti su se prebacivali iz kategorije “naplativi” u “rizične”, kamata se gomilala, a sredstva rezervacije nisu bila dovoljna.
Kad je 9. studenog 2000. godine banka podnijela prijedlog za stečaj Sladorane, činilo se da nema izlaza. Ali u Zagrebu je već počeo novi krug dogovora.
U Ministarstvu financija, u Državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (DAB) i u HBOR-u izrađen je plan spašavanja. Prema tom planu, država će otkupiti dugove Županjske banke i pretvoriti ih u vlasničke udjele.
U proljeće 2001. donesen je dokument koji je trebao promijeniti sve: Program financijske konsolidacije Sladorane d.d. Županja. U njemu je precizno navedeno:
- 262.573.926,85 kuna duga pretvoreno je u kapital (ulog)
- 145.130.737,43 kuna reprogramirano je uz rok otplate od 10 godina, uz 6% kamate
Time je država postala većinski vjerovnik i suvlasnik Sladorane.
Za Županjsku banku to je značilo gubitak najvrjednijeg, ali i najopasnijeg klijenta. Nakon što su potraživanja otkupljena i restrukturirana, banka je ostala prazna – bez novca, bez kolaterala, bez svrhe.
U cijelom procesu, nitko nikada nije kazneno odgovarao.
Revizijska izvješća su spomenula “niz propusta u procjeni kreditnog rizika” i “neprimjereno poslovanje s povezanim društvima”, no kaznene prijave nikada nisu podnesene. U gradu se pričalo da su mnogi dokumenti “nestali” prilikom preuzimanja arhive.
Sladorana je, paradoksalno, preživjela. Zahvaljujući državnom programu i kasnijem ulasku Viro tvornice šećera u vlasničku strukturu, nastavila je raditi i u godinama koje su uslijedile, iako nikada više nije dostigla nekadašnju snagu.
Županjska banka, međutim, nestala je bez traga.
Danas, dvadeset i pet godina kasnije, u gradu se o toj aferi još govori tiho. Sjećaju se ljudi, imena, i onog osjećaja da se sve moglo spriječiti – da je netko ranije pogledao brojke, da je netko imao hrabrosti reći “ne”. Gotovo svako ima svoju teoriju i mišljenje. Neki sumnjaju na dogovor lokalnih političara i tajkuna koji su postali nedostižni jer se međusobno štite, neki se zaklinju da znaju istinu ali ne smiju pričati jer su umiješani vrlo moćni ljudi, drugi pak tvrde da je ogroman novac završio u par privatnih džepova i da se sve zna (ali niko ništa ne govori)… što je istina najvjerovatnije nikad nećemo saznati.
Jer afera Županjske banke nije samo gospodarska priča. To je kronika jednog vremena kad su banke, poduzeća i lokalne politike bile u istom džepu, kad se dugovi prekrivali povjerenjem, a propast dolazila polako, gotovo nečujno.
U toj tišini nestala je jedna banka, i s njom započelo je propadanje i nestajanje jednoga grada.
A šećer – onaj isti koji je hranio grad – ostao je simbol ironije: što je više sladilo, to je gorče završilo.
Zoran Lucić
