U ravnici između današnje Babine Grede i Slavonskog Šamca, ondje gdje se slavonska Posavina otvara prema Savi, pored potočića Dubočice, smješten uz vodotok koji se zvao Vir, na rudini Ogradi, nekada je stajala utvrda čije je ime stoljećima odzvanjalo u dokumentima i predaji – Kostroman. Danas je nema na kartama, ali njezino ime živi u starim zapisima i u pričama koje su se prenosile s koljena na koljeno.
Bila je to posavska ravnica s kojom se povijest nije lako rastajala. Između Savskih rukavaca i meandara, stajao je kamen na kamenu — kamen koji su još Rimljani poslagali da nadziru cestu, čuvaju prijelaz i bilježe ime careva u blatnoj posavskoj zemlji.
Zvali su ga Castrum Romanum — Rimska utvrda. Narod je to ime pretvorio u nešto mekše, slavenski oblikovano: Kostroman. U latinskim ispravama ostalo je zapisano i drukčije — castellum Kozthormanzenthdyenes, Kosztormanszentdianes — ali ti su oklopni nazivi živjeli samo na pergamentu. U živom sjećanju ostao je Kostroman i legenda koja ga je rodila.
Prema predaji, začetnik roda bio je mladi vlastelin iz obitelji Kostromanović. Iako povijesni izvori ne bilježe točno to prezime u obliku kakav donosi legenda, ime se u narodu zadržalo kao simbol osnivača. Mladi plemić, kaže priča, zaljubio se u pastiricu sa savskih livada. Njezino se ime u nekim varijantama spominje kao Savka, u drugima ostaje neimenovana – kao da je trebala predstavljati svaku djevojku ravnice.
Bila je kći siromašne obitelji koja je živjela na Viru, uz rukavac Save. Otac joj je bio lovac, ribar i majstor koji je znao popravljati kola i kovati željezo, a majka tkala i brinula o kući. Nakon očeve smrti, oko sredine 15. stoljeća – kako predaja okvirno smješta događaj – brat i sestra preuzeli su težak rad na zemlji. Jednoga dana, dok je čuvala stoku i prela kudelju pod velikim hrastom ili lipom (ovisno o verziji priče), pjevala je pastirsku pjesmu. Mladi Kostromanović, koji je tada bio u lovu uz Savu, začuo je glas i došao do nje. Zaljubio se, kako legenda kaže, na prvi pogled. Zatražio je njezinu ruku, ali majka se opirala, pozivajući se na razliku između vlastelinske krvi i seoskog podrijetla. Nakon ponovljenih dolazaka i molbi, brat je pristao na brak, ali je djevojka postavila uvjet: neće napustiti svoj dom, majku i ravnicu. Tada je, prema predaji, mladi vlastelin odlučio sagraditi tvrđavu upravo ondje, uz Savu, kako bi ostao uz nju. Tako je, u narodnoj mašti, nastao Kostroman – grad podignut ne samo radi obrane od neprijatelja, nego iz ljubavi prema jednoj pastirici.
Legenda je lijepa, ali povijest nije uvijek milostiva prema lijepim legendama. Rimljani su svakako bili tu prije svakog Kostromanovića — i nisu gradili iz osjećaja, nego iz vojnog pragmatizma. Njihova magistralna cesta, duga tristo i dvadeset rimskih milja, spajala je Sisciju na zapadu sa Sirmijem na istoku, a s te se rute odvajao priključni put koji je od brodskog prijelaza pokraj utvrde vodio prema unutrašnjosti. Tko je držao Kostroman, držao je prijelaz na Savi kod Mihaljevačkog broda — a to je, u svakom vijeku, značilo moć.
Na rimskim je temeljima, stoljećima kasnije, rasla nova utvrda — i 1227. godine njezin je svjedok bio nitko drugi doli srijemski biskup Ivan II., sin bizantske carice Margarete. Putovao je Posavinom skupljajući crkvena davanja, poznata kao „Petrov novčić”, i zastao u kaštelu. Ono što je vidio opisao je s pažnjom rijetkom za ta vremena: sjeverozapadno od Save stoji kaštel sagrađen od pečene cigle, naokolo opkoljen vodom. Prijelaz je osiguravao lančani most — jedini put unutra. Zidovi su bili jaki, a dvije branič-kule gledale su na sve strane. Usred dvorišta nalazio se dubok bunar s hladnom pitkom vodom — dragocjenost u svakom opsadnom scenariju. Kaštel je bio na kat: dvadeset prostorija, blagovaonica koju su zvali reflectorium, i oružarnica u kojoj su mačevi, koplja i štitovi stajali poredani kao vojnici na smotri. Svim okolnim selima taj je kaštel bio gospodar — i sva su davala desetinu.
Gospodari kaštela u to doba bili su Ivanovci — templari, viteški red kojemu su temelj i poziv bili ratovanje i vjera. Zapovjednik im je nosio ime Baldo, a uz njega je stajalo deset vitezova-redovnika — malen, ali odlučan garnizon na obali Save. Djelovali su ondje jer je u okolici Pobosuća i Poberavlja, uz rijeku Savu, živjelo mnoštvo bogumila i patarena, heretika koje je Crkva smatrala opasnošću. Neposredno uz utvrdu stajala je crkva sv. Dionizija — duhovno i crkveno središte za cijelu okolicu — koju je i sam biskup Ivan II. zabilježio 1227. godine. Kada je nastavljao put prema Čereviću, primio je od Ivanovaca dar: dvadeset krzna kune i petsto talira u ime crkvenih prihoda. Odlazio je ne sluteći koliko malo vremena ostaje tim vitezovima, jer samo trinaest godina poslije, 1241. godine, posavska je ravnica zadrhtala pod kopitima tatarskih konja. Horde Batu-kana probile su se i do ovih savskih rukavaca. Crkva sv. Dionizija temeljito je opljačkana — ostali su samo goli zidovi i krovina. A vitezovi Ivanovci, svi do jednoga, pobijeni su u kaštelu. Baldo i njegovi redovnici-ratnici pali su bez nasljednika. Kaštel je opstao, ali duh koji ga je branio — nestao je.
Nakon toga Kostroman ulazi u ruke novih moćnika. Oko 1347. preuzima ga obitelj Gorjanski — de Gara — jedan od najmoćnijih feudalnih rodova cijeloga Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. Gorjanski su bili palatini na dvoru u Budimu, banovi Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, župani i nadbiskupi, a znali su biti moćniji od samoga kralja. Uz Kostroman držali su još četrnaest sela. U to su vrijeme savska sela živjela od prometa s Bosnom, koji je prolazio upravo ovim krajem — pa je kaštel bio ne samo vojni nego i gospodarski čimbenik prvoga reda. No i slavna loza ima svoj kraj: 25. srpnja 1386. poginuo je palatin Nikola Gorjanski u znamenitoj Bitci kod Gorjana, zaskočen u zasjedi dok je pratio zarobljene kraljice Mariju i Elizabetu. Obitelj je nastavila živjeti, ali sjaj je blijedio — i 1481. godine, smrću posljednjega muškog potomka Joba Gorjanskog, rod koji je vladao Kostromanom više od stoljeća ugasio se bez nasljednika.
Posjed prelazi Boričevićima — plemenitom rodu koji je nakratko bio privremeni posrednik između dviju epoha. Oko 1500. godine vlasnici postaju Berislavići Grabarski, obitelj toliko raširena i moćna da im se u to doba ne može suditi jednom rečenicom. Kontrolirali su obale Save na dugom potezu — od Slavonskog Broda, koji su sami izgradili na prijelazu petnaestoga i šesnaestoga stoljeća, do ovoga posavskog kaštela. Stjepan Berislavić Grabarski, naslovni srpski despot, bio je posljednji gospodar koji je imenom i ugledom nosio Kostroman.
Popis iz 1506. bilježi trinaest sela u kostromanskom posjedu: uz Babagerandu (kasniju Babinu Gredu) tu su Vrbica, Brezovica, Dorovo, Drinje, Gradac, Jarci, Lučica, Marinci, Mihaljevci, Repovac, Štitar i Seliš — čitava babogredska Posavina.
Ali 1512. pada obrambeni pojas uz južnu obalu Save i cijela ova ravnica postaje granično područje u najdoslovnijem smislu. Osmanlije napreduju, a Posavina gori — ne uvijek vatrom, nego strahom i iseljavanjem. Godine 1536., bez borbe, Kostroman je predan Osmanlijama. Sultanov vojnik zatekao je zidove koji su pamtili biskupa Ivana, tatarska kopita i mačeve Ivanovaca, i nije ih smatrao vrijednima dugog zauzimanja. Turci su neko vrijeme držali posadu, ali su ubrzo porušili sve utvrde uz Savu — jer mrtva utvrda nema topova kojima može odgovoriti na pobunu.
Babina Greda, nekoć selište uz Savu, našla se 1536. u Osječkom sandžaku, u kadiluku Nijemci i nahiji Posavlje. Oko 1696. turska se vlast povukla prema jugu, a 1691. staro je selište premješteno na više grede pokraj potoka Berave — na sigurniju visinu. Ruševine Kostromana ostale su na virskom poluotočiću kao nijem spomen. Kamenje se odvlačilo za kuće, cigle za peći, temelji su se nivelirali. Na kraju dvadesetoga stoljeća bager je ravnao ono što su preostale ruševine sačuvale od zaborava. I posljednji je kamen nestao u nasipima novoga doba.
Ostala je samo legenda — o pastirici s vijencem cvijeća na glavi, o mladom vlastelinu koji je zamijenio lov za ljubav, o gradu koji je ta ljubav izgradila, a povijest srušila. I ostalo je ime: Kostroman — Castrum Romanum — Rimska utvrda — što na kraju i nije loš epitaf za mjesto koje je pratilo povijest od rimskih legija do osmanskih janjičara, i sve to u posavskoj ravnici, uz potočić zvan Dubočica i vodotok koji se zvao Vir.
Zoran Lucić
