U dugoj i krvavoj povijesti Osmanskog Carstva, od petnaestog do sedamnaestog stoljeća, na prostranstvima okupirane Bosne i Hrvatske, pa tako i u županjskoj Posavini, djelovale su posebne vojne postrojbe koje su u narodu izazivale više straha nego redovita vojska. Martolozi — neregularne jedinice regrutirane iz redova lokalnog stanovništva — bili su prisutni na području današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Bugarske i Grčke. Ime su dobili od turske riječi martolos, koja pak vuče korijen iz grčkog armatolos.
Za razliku od proslavljenih janjičara s njihovim blistavim oružjem i strogom vojnom disciplinom, martolozi su bili nešto sasvim drugo. Uglavnom su ih činili lokalni kršćani — najčešće pravoslavci, ali i katolici — regrutirani iz pograničnih i planinskih krajeva gdje je život oduvijek bio surov, a opstanak uvjetovan snalažljivošću. To su bili ljudi s ratnim iskustvom, navikni na gerilski način borbe, ljudi koji su poznavali svaku stazu, svaki klanac, svaku riječnu okuku.
Osmanlijama su služili kao izviđači i špijuni, kao vodiči kroz nepristupačne terene, kao čuvari klanaca, planinskih prolaza i granica. Bili su laka pješadija u brzim, manjim vojnim operacijama — ondje gdje redovna vojska ne bi mogla ili ne bi stigla. Za razliku od janjičara, nisu primali stalnu plaću. Njihova nagrada dolazila je u obliku poreznih povlastica, oslobađanja od nameta i, najvažnije, prava na plijen.
I baš to pravo na plijen učinilo ih je prokletstvom vlastitog naroda.
U izvorima se martolozi često spominju u negativnom kontekstu. Bili su poznati po zlouporabama, pljački i nasilju nad vlastitim sunarodnjacima. Zbog toga su u narodnoj predaji ostali zapamćeni kao simbol straha i represije — gore od Turčina, jer su poznavali jezik, običaje i puteve onih koje su pljačkali.
Noć kad je Sava šutjela
Sava je te noći bila gusta i tamna, kao da se zgusnula od same šutnje. Vode su tekle tiho, teške, bez onog poznatog žubora koji obično prati rijeku. Činilo se da je i mjesec odlučio ne pogledati u tu vodu, kao da je znao što će se dogoditi. Samo je magla puzala nisko, oblazeći trsku i vrbe uz obalu, lijepila se uz sve što je raslo, i činilo se kao da diše zajedno s rijekom — sporo, neizbježno, zlovoljno.
U selima oko Babine Grede i Županje ljudi nisu spavali. Nije bilo potrebe da gledaju prema Savi da bi znali — netko dolazi. Nije to bila obična slutnja. Psi su se uvukli pod plotove i cviljeli tiho, preplašeno, onako kako životinje osjete opasnost prije nego što je čovjek uopće primijeti. Konji su nemirno grebali zemlju kopitima, frkali i tresli grivama. Stari Slavonci, oni koji su prošli kroz mnoge noći i mnoga iskušenja, govorili su: kad se stoka ne smiri, čovjek nema što tražiti u postelji.
Prvo su se pojavili čamci. Tihi, niski, s ravnim dnom prikladnim za plitke vode Save koja tada još nije bila omeđena nasipom. Vesla nisu udarala o bokove — veslači su znali svoje zanate. Ljudi u njima nisu izgledali kao Turci, nisu nosili turbane ni šarovite odore, i baš zato su bili gori. Njihova opasnost nije dolazila iz daljine, iz nepoznatog carstva preko mora — dolazila je iz istih kuća, s istih livada, iz istih sela.
Bili su to Martolozi.
Ljudi su ih prepoznavali po hodu, po pogledu koji nikad nije bio otvoren, po tome kako su stajali malo nakrivo, kao da su uvijek spremni nestati u mrak iz kojeg su došli. Nosili su tamne gunjeve, izlizane od godina službe, ali čvrste, od debele vune koja ne propušta ni vjetar ni kišu. Preko gunjeva, kožne prsluke s ušivenim metalnim pločicama — ne dovoljno da budu oklop, ali dovoljno da zaustave nekoji nož ili slabiji udarac. Opanci su im bili omotani krpama da ne škripe dok hodaju, da ne odaju njihovu prisutnost.
Na glavama su imali ovčje kape, niske, bez perja, bez ikakvih znakova, bez časti. Dok su janjičari nosili bijele čalme s perunikama, dok su spahije jahale s barjacima, martolozi su hodali anonimno, nevidljivo, bez identiteta osim onog najgoreg — izdajnika.
Oružje im je bilo ono balkansko, sirovo i pouzdano. Kratke zakrivljene sablje, noževi širokih leđa idealni za borbu prsa u prsa, po koja fitiljača omotana krpom da ne natapne prah. Nisu nosili zastave. Nisu ih trebali. Dolazili su po plijen, a ne po slavu. Dolazili su ubiti, opljačkati i nestati prije nego što se selo probudi.
Vodio ih je Vuk, sin Radovana, čovjek koji je znao slavonsku zemlju bolje nego vlastitu savjest — ako je uopće još imao savjest. Nekad je i sam kosio livade uz Savu, znao je imena ljudi iz okolnih sela, dijelio je s njima rakiju za Đurđevdan. Sad je šaptao ljudima iza sebe, glasom onom koji zapovijeda, ali tiho, uvijek tiho:
„Tiše, jebem mu vodu. Tu su graničarske staze. Ne razilazite se.”
Znao je gdje su postrojbe graničara, gdje županjski serežani drže stražu, koja su sela bogata, a koja siromašna. Sve je znao. To je bila njegova snaga i njegovo prokletstvo.
Jedan mlađi martolos, jedva bradat, upita promuklo, s onim strahom koji se ne može sakriti: „A jel’ sigurno da nema serežana?”
Vuk se kiselo nasmije, prezrivo. „Ako ih i ima, spavaju. Slavonac ti vjeruje noći. Misli da ga mrak štiti. To mu je mana.”
Nije znao da ga noć sluša. Nije znao da slavonska zemlja ne prašta.
Graničarska postaja u Županji bila je tek drvena kula i palisada od hrastovih balvana, ništa monumentalno, ništa što bi impresioniralo vojskovođe carstava, tek kasnije biti će izgrađen pravi graničarski čardak. Ali u njoj su bili ljudi koji nisu čuvali carstvo, nisu služili dalekom vladaru — čuvali su pragove svojih kuća, živote svoje djece, mir svojih sela.
Serežani. Seljaci s puškom, ratnici s motikom u rukama. Ljudi koji su znali orati i ubijati, koji su umjeli i sijati pšenicu i braniti je.
Matija iz Gradišta stajao je uz ogradu, naslonjen na koplje, već sat vremena. Pogled mu je bio miran, ali ruke su mu bile čvrste na drvenom drški. Bio je stariji čovjek, s bradom koja je već sijeda, s rukama koje su znale i rad i rat.
„Reko’ sam ja vama”, promrmljao je prema ostalim serežanima, „ne šuti Sava bez razloga. Kad rijeka šuti, netko je na njoj.”
Jedan mlađi serežanin, još neiskusan u ovakvim noćima, šapne nesigurno: „A što ako nisu Turci? Što ako su samo trgovci? Ili ribari?”
Matija se okrene, tiho, ali oštro, s onom mudrošću koja dolazi samo iz iskustva: „Ako dolaze noću, ako dolaze potajno, ako dolaze k našim selima — nisu ljudi. A ako jesu — još su gori.”
Znao je. Stariji serežani su svi znali. Najgore nije kad ti dođe strani vojnik — najgore je kad ti dođe onaj koji zna gdje ti je kuća.
Serežani su bili drukčiji od martolosa. Na sebi su imali duge suknenjače od grubog platna, nosili narodno odijelo, posebno se ističući svojim crvenim kabanicama, i teške čizme pune blata slavonskog. Puške su im bile kremenjače, pouzdanije od starih fitiljaća, s boljim okidačem i sigurnijim paljenje. Uz njih su nosili koplja, helebarde s oštrim kljunovima, kratke mačeve koji su služili kad sve drugo zakaže. Tek dosta godina kasnije od oružja su imali pušku, dva pištolja i handžar, koje su sami morali nabaviti, pri čemu su dobivali mjesečnu naknadu od 1, 1/3 novčića.
Nisu bili brzi. Nisu bili elegantni. Ali su bili tvrdi. Kao hrastovina. Kao slavonska zemlja.
Pustili su martolose da uđu dublje. Da se odvoje od rijeke. Da pomisle kako je noć njihova, kako je plijen siguran. To je bila stara graničarska taktika — ne brani se na obali, brani se tamo gdje neprijatelj više ne može pobjeći.
Prvi pucanj presjekao je maglu kao grom.
Nije bilo uzvika, nije bilo juriša s vikom i trubama. Samo kratki bljesak vatre iz kremenjače i krik — onaj pravi, goli krik čovjeka koji zna da je smrt stigla. Martolozi su se razletjeli, iskusno, refleksno, pokušali zapaliti fitilje na vlastitim puškama, ali serežani su već bili među njima.
„Drž’ liniju! Ne daj nazad prema vodi!” viknu Matija, a glas mu je nosio zapovijed koju si nitko nije usudio prekršiti.
Borba se svela na ono najosnovnije — na guranje, na blato, na dah u lice. Kundaci pušaka udarali su po glavama i rebrima, koplja su gurala i probadala, noževi su radili svoje u tami. Sve je bilo brzo, brutalno, bez milosti.
Jedan martolos, prepoznavši u serežaninu nekoga iz susjednog sela, pokuša viknuti: „Stani, ljudi smo! Kršćani smo!”
Serežanin mu odgovori, dok je gurnuo koplje naprijed: „Ljudi ne dolaze krast’ noću. A vjeru si već izgubio kad si se prodao.”
Vuk je shvatio prekasno. Shvatio je da su serežani znali, da su čekali, da je pao u zamku. Pokušao je prema Savi, probijao se kroz borbu, ostavljajući iza sebe ljude koje je vodio. Pokušao je pobjeći, kao i uvijek dosad, nestati u noć.
Ali koplje Matije iz Gradišta bilo je brže.
Prošlo mu je kroz leđa, između lopatica, duboko. Vuk je zastao, okrenuo se, pogledao Matiju u oči. Nije bilo riječi. Pao je licem u slavonsku zemlju koju je izdao, u zemlju u kojoj je rođen, u koju će biti zakopan bez imena.
Do zore je sve bilo gotovo.
Pet martolosa ostalo je ležati bez glasa, bez imena, bez ičega što bi ih učinilo ljudima. Ostali su bili vezani, prljavi, izmučeni, bez priče koja bi ih opravdala. Odvedeni su u Gradište, a što je s njima bilo — nitko nije pitao, nitko nije htio znati. U Slavoniji se znalo: tko služi tuđinu protiv svojih, nema što ostaviti iza sebe. Ni grob, ni ime, ni spomen.
Kasnije su ljudi govorili da na tom mjestu, gdje je pao Vuk sin Radovanov, trava uvijek raste gušća, tamnija. Da se noću čuje šuštanje, kao da netko opet prelazi rijeku, kao da pokušava doći kući. Majke su djecu plašile martolosima, govorile im: „Budi dobar, ili će te martolozi uzeti.”
Ali starci su znali istinu. Znali su što je stvarno bilo strašno.
„Nisu Turci bili najgori”, govorio bi koji uz rakiju, zimi, kad vani zavija vjetar. „Turčin dođe s vojskom, ubije i ode. Znaš tko je, znaš odakle dolazi. Ali martolos… martolos zna tvoje ime, zna ti kuću, zna put do ambara. Martolos ti govori tvojim jezikom. I zato je najgori.”
I zato se u Slavoniji dugo pamtilo: Turčin je došao s vojskom, ali martolos je došao kao brat — i zato je bio proklet.
Proklet u narodu, proklet u sjećanju, proklet zauvijek.
Zoran Lucić
