Jeste li znali da je Županja nekada imala ceste napravljene od drveta? Zvuči gotovo kao bajka – da kroz blatne slavonske ravnice, umjesto kamenih kaldrmi ili asfalta, vijugaju putevi ispleteni od hrasta. A ipak, upravo su takve ceste nosile kola, konje i prve gradske fijakere, a ponegdje i danas tiho počivaju pod našim nogama, no upravo su drveni putevi stoljećima bili rješenje za blatne ravnice i nepregledne močvare Slavonije.
Već prije 2000 godina, najveći graditelji cesta antičkog svijeta – Rimljani – znali su koliko je važno imati siguran put za prolazak vojske i transport robe. U krajevima gdje je bilo dovoljno kamena, gradili su monumentalne ceste popločane kamenom, čiji se tragovi i danas mogu vidjeti širom Europe. No, kada su došli u veliku Panonsku ravnicu, naišli su na problem – kamena gotovo da nije bilo. Zato su morali posegnuti za onim čega je bilo u izobilju: hrastovim drvetom.
Njihova je metoda bila genijalno jednostavna. U neprohodnim i močvarnim dijelovima, šume su se krčile, a stabla rezala u panjiće od 30 do 50 centimetara. Ti su se panjići zatim gusto i okomito slagali, jedan uz drugi, stvarajući čvrstu i izdržljivu podlogu – pravu drvenu cestu koja je mogla podnijeti i kola natovarena robom i vojsku u maršu.
Taj je rimski recept preživio stoljeća i ponovno se koristio mnogo kasnije, u 19. stoljeću. Tako je 1867. godine započela gradnja prve takve moderne drvene ceste na našem području – Cerna—Županja, završene 1870. Samo deset godina kasnije, 1880. godine, izgrađena je i cesta Županja – Bošnjaci – Spačva – Tezga, također s drvenom podlogom. Ove ceste bile su u to je vrijeme spasonosne za županjski kraj jer je u jesen i proljeće, za vrijeme kiša, blatnim putevima bilo gotovo nemoguće proći – konjska kola zapadala bi u glib do osovina, a ljudi su kroz jesen i proljeće doslovno gazili po vodi. Zato je ovaj način gradnje bio pravo spasenje.
Sam centar Županje svoju je drvenu podlogu dobio već 1870. godine, a ona se postupno širila Velikim krajem prema Bošnjacima te sjeverno današnjom Štrosmajerovom ulicom prema Gradištu i Cerni. Tvrde i suhe ceste u to su se doba gradile tako da se hrastovi panjići zbijeno slože i učvrste, a preko njih nabaci sloj šljunka iz Save. Takve su ceste povezivale Županju s ostatkom Slavonije, nadovezujući se na cestu Vinkovci—Cerna—Sikirevci, sagrađenu 1867., tada najprometniju u okolici.
Razvoj industrije donio je i novu potrebu. Kada je započela gradnja tvornice tanina, posebna drvena cesta sagrađena je od samog centra Županje do tvornice, kako bi se lakše transportirala sirovina. Postojala su zapravo dva načina gradnje: poprečno slaganjem hrastovih greda ili pak okomitim usađivanjem panjića. Možete zamisliti prizor: kola natovarena hrastovim trupcima, konji zadihani u naprezanju, i sve to po cesti koja je „disala“ pod njihovim kopitima. Drvo je lagano podrhtavalo, ali nije pucalo – upravo je ta elastičnost bila njegova snaga.
Kako su desetljeća prolazila, došlo je i do promjena u infrastrukturi. Već 60 godina kasnije, Županja je počela dobivati novo lice. Glavne ulice popločane su kamenim kockama, koje su jednostavno poslagane na već postojeću drvenu podlogu preko koje je u debelom sloju prevučen šljunak sa Save. Stariji Županjci još se sjećaju izgleda i zvuka tih kocaka – kloparanje fijakera, konja i drndanje prvih automobila koji su klopotali ulicama. U ljetnim danima kocke su se sjajile, a zimi su bile skliske i opasne.
A onda, početkom 1980-ih godina, Županja je krenula u veliku rekonstrukciju centra. Prilikom radova, kamene kocke su skidane, a stara drvena podloga – koja je nakon više od 100 godina gotovo pougljenisala – vadila se iz zemlje. Taj je materijal imao zanimljivu sudbinu: Tokom te rekonstrukcije ceste, mnogi žitelji koristili su iskopane hrastove panjeve za loženje u svojim domovima, a veliki dio jednostavno je kao nepodoban materijal odložen po raznim deponijama. Tim materijalom, na primjer, (granitnim kockama, zemljom, tucanikom i drvenim panjićima) nasuto i poravnato je dvorište glazbene škole „Srećko Albini” (tzv. školskog dvorišta), srednje škole te za zatrpavanje bara u Savskoj ulici.
Danas, od nekadašnjih drvenih cesta, malo je toga ostalo vidljivo. Tek ponegdje, prema Spačvi, još se može pronaći podloga, iako je skrivena pod debelim slojem tucanika. U samoj Županji, drvena cesta i dalje živi ispod Ulice braće Radića, dijelom Štrosmajerove, a vjeruje se i sve do Gradišta.
Tako hrastovi, posječeni prije više od stoljeća, i danas u tišini nose dio županjskih ulica – podsjetnik da je i u ravnici bez kamena moguće izgraditi čvrst put, ako se spoje snalažljivost, prirodni resursi i upornost ljudi.
Zoran Lucić
