Ima već prilično vremena kako nisam ništa napisao pa niti objavio na NetŽupanjcu, a ovaj puta ne mogu odoljeti jer se radi o jednom čovjeku, genijalcu, rodom, porodom, životom i stvaralaštvom, pisanjem i umovanjem – jednom velikom našem suvremeniku, cvelferskom, šokačkom, slavonskom povjesniku Ivanu Ćosiću Bukvinom.
Evo upravo ovih dana objavljuje još tri, valjda, moguće i trideset i treću svoju knjigu. Ljudi moji već tridesetak godina ore i zaorava po vrbanjskom povijesnom ataru. Prebire, proučava, zaključuje i zapisuje i objavljuje događaje, prošla vremenska razdoblja: tko smo, što smo, odakle smo i kakvi smo to mi Šokci, Slavonci, Srijemci ovoga podneblja slavonske pitome ravnice koja nas ´rani, rađa i odgaja; dok se na ta pitanja muče odgovoriti školski učitelji, nastavnici i profesori pa i učeni znanstvenici etnolozi, – dok oni svim silama svojih umova pokušavaju sažeti i definirati odgovore na ta pitanja pa samo „djelomično“ odgovaraju, – Ivan Ćosić Bukvin lakoćom seljačkog uma nalazi odgovore i povrh odgovora daruje nam dvije nove, originalne imenice, dva pojma evo pisana velikim početnim slovom: „Pobosućje“ i „Šokaštvo.“ – Kojega li bogatstva hrvatskih riječi! Koje li zrele i pametne domisli jednog čovjeka – opet kažem – seljaka iz Vrbanje.
Možda; moguće da i griješim kada kažem da po prvi puta baš i samo kod njega Ivana Ćosića Bukvina čujem i čitam napisane i zapisane pojmove „Pobosućja“ i „Šokaštva.“
U golemoj knjiškoj, biblio-hrpetini ostavštine pokojnoga brata novinara i publicista Mire Maričića, prebacujući danima preko ruku stotine knjiga i knjižurina opće i zavičajne povijesne, književne i svakojake tematike i stvarne, realne problematike ljudi i ljudskoga roda, – još prije kojih dvadesetak godina, kao da sam morao nabasati na desetak, petnaestak knjiga o Vrbanji, autora ovoga čovjeka o kojemu hoću nešto kazati, a kazati nemam što drugo nego, zapravo zadivljen ustvrditi da je taj čovjek genijalac „iz našega sokaka“, cvelferskog, vrbanjskog i županjskog.
Dakle, „Pobosućje“!? – Pođimo bilo kojim redom, ili ovako: Babina Greda, Cerna, Šiškovci, Vinkovci, Otok, Nijemci, Lipovac … cijeli negdašnji, davno davni savski poplavni teritorij i teren spačvanskog hrasta lužnjaka, danas, sada prošlingan Bosutom, Biđem, Beravom , Studvom, bošnjačkim i županjskim vjerovima i ostalim toponimima spačvanskog bazena tekućica i stajaćica vôda Slavonije i Srijema … eto to je – meni se barem čini – mislio i misli Ivan Ćosić Bukvin kada kaže i piše „Pobosućje“!!! (Lijepe li imenice.)
Pa onda: „Šokaštvo“!? – Koliko li je etnologa, geografa, povjesničara, zavičajnih visoko školovanih ovdašnjih, slavonsko-brodskih, osiječkih, vinkovačkih i kojih sve ne pametnih i učenih ljudi ukrstilo svoja znanstvena pera i nalivpera da bi odredilo i omeđilo neko njihovo poimanje Šokadije i Šokaca. Neki – oni tamo u Vojvodini – bubetaju gluposti, drskosti i svojatanja i blebetanja o toj temi i pojmu a, pojma o pojmu nemaju. – Eto ih tamo u njihovu jadu i srbijanskom čemerluku.
I, onda dođe Ivan Ćosić Bukvin pa velemajstorski umno stvori zajednički nazivnik sveobuhvatan za sva gledišta i motrišta pojmovnosti Šokaca i Šokadije, i kaže:
„Šokaštvo je javno ispoljavan i pripoznatljiv vid društvenog (moralnog, crkvenog, domoljubnog, tradicijskog i ostalog) života pripadnika šokačkog etnikuma rvatskog naroda i to izričito grupa i pojedinaca koji tako nastupaju (žive), nasuprot pripadnicima šokačkog etnikuma koji zbog raznih stvari sebe unatoč pripadnosti tom narodu ne ubrajaju u isti, i to većinom zbog malograđanštine, mišani brakova, političke i gospodarske podložnosti, itd.“
E, tako!!! – Bravo i poštovanje; šešir dolje na pedeset koraka pred Ivanom Ćosićem Bukvinim u „Bečkom perivoju“ njegovoj i našoj Vrbanji !!!
Borislav Maričić
