Dovršen je još jedan rad od nekoliko mjeseci. IZMEĐU NEBA I PAKLA – Roman zasnovan na istinitim događajima u Hrvatskoj i Bosni godina 2000. – 2003. o vrlo važnoj temi o kojoj se tako malo priča i piše u našem društvu. Naime, trgovina ljudima je kriminalna aktivnost kojom se samo na području Europe u godini dana na tuđoj muci i patnji zaradi preko 5 milijardi, a u svijetu i više od 150 milijardi eura! Prostitucija, prisilni rad, žene, djevojčice…. svaka četvrta žrtva je maloljetna.
Objavljujem ga ovdje bez najave bez pompe i bez promocije, slobodan i otvoren za sve.
“Između neba i pakla” je o socijalna drama prožeta elementima trilera, koja je temeljena na dokumentiranim i istinitim događajima koji su se odvijali na prostoru jugoistočne Europe između 2000. i 2003. godine.
Roman prati sudbinu Mie Bondarenko, mlade Ukrajinke koja u potrazi za bijegom iz emocionalno prazne svakodnevice upada u zamku modernog ropstva. Knjiga detaljno i bez uljepšavanja prikazuje mehanizme trgovine ljudima — od vrbovanja u Kijevu, preko tranzitnih točaka poput Županje, do zatočeništva u bosanskim noćnim klubovima.
PROLOG
Brčko, Bosna i Hercegovina — travanj 2003.
Kad su razbili vrata, Mia nije ni trepnula.
Ležala je na prljavom madracu u uglu sobe koja je smrdjela na cigarete, jeftini dezodorans i nešto gušće, životinjsko — miris tijela koja žive u strahu. Bila je sklupčana, s koljenima privučenim uz prsa i rukama sklopljenim ispod obraza. Nije spavala. Nije spavala pravim snom već gotovo godinu dana. Bio je to onaj vid polubdijenja u kojemu tijelo leži, ali um ostaje na oprezu — prizemljen na svaki zvuk, svaki korak, svako škripanje poda.
Čula je trupanje na stepenicama. Glasove koji su vikali na bosanskom, pa na engleskom. Zvuk razbijenog stakla i nečiji krik — Tatjanin, prepoznala je po visini — a zatim još jedan krik koji je bio kraći, muški, i koji je završio naglo.
Vrata njezine sobe pukla su s takvom silinom da je jedna šarka ostala visiti o zidu. Na pragu se pojavio čovjek u crnom, sa šljemom i crnom fantomkom preko lica, s pištoljem usmjerenim prema njoj. Iza njega još dvojica. Bljeskovi svjetiljki udarili su je po licu.
“Policija! Ne miči se! Ruke gore!”
Mia nije pomaknula ruke. Nije pomaknula ništa. Gledala je u bateriju koja ju je zasljepljivala s onim istim izrazom kojim je gledala sve u posljednje dvije godine — s onom prazninom koja nije bila ravnodušnost, nego njezin suprotni kraj. Kao kad bol postane tolika da se mozak ugasi da bi te zaštitio.
“Ruke!” ponovio je čovjek i koraknuo prema njoj.
Tek tada je nešto u njoj trglo. Ne strah — strah je odavno bila zaboravila. Nešto dublje, nešto staro i primitivno. Nagon za preživljavanjem koji je u njoj tinjao kao žeravica ispod pepela dviju godina bola.
Polako je podigla ruke. Jedva su joj drhtale. Jedva.
Policajac je spustio pištolj i prišao bliže. I tada se nešto neobično dogodilo — zastao je. U sjaju baterije gledao je u njezino lice i nešto u njemu se promijenilo. Nešto se stisnulo. Bio je to mlad čovjek, možda trideset i pet godina. Vjerojatno je imao kćer kod kuće.
“Bože,” rekao je tiho. Nije to govorio njoj. Govorio je sebi, Bogu ili nikome.
Mia je znala što vidi. Vidio je djevojku čije oči izgledaju kao da su bile na kraju tunela koji je predugo trajao. Vidio je kožu napetu preko kostiju, ramena poput vješalice, tamne podočnjake, jeftinu haljinu par veličina preveliku za ono što je ostalo od njezina tijela. Vidio je trag starih opeklina ugašenih cigareta na podlaktici i bijele linije starih ozljeda koje nitko nije propisno zaliječio. Vidio je djevojku od dvadeset i jedne godine koja je izgledala poput žene od četrdeset.
“Govorite li hrvatski?” upitao je.
“Da,” rekla je. Glas joj je bio hrapav od nekorištenosti. “Malo.”
“Jeste li ozlijeđeni?”
Pitanje je bilo toliko apsurdno da je zamalo nasmijalo. Zamalo.
“Ja… nisam znala da možete doći,” rekla je sporije, hvatajući se za svaku hrvatsku riječ kao za uže u mraku. “Mislila sam da vas nema.”
Policajac je kleknuo pred nju, tako da su im oči bile u istoj razini. To je bio neobičan čin — kleknuti pred njom. Nitko to nije radio dugo vremena. Nitko je nije gledao kao sebi ravnu otkako… ne zna ni sama.
“Sad smo tu,” rekao je. “Gotovo je. Razumijete? Gotovo je.”
Mia je gledala u njega. U njezinoj glavi bila je tiha soba u Kijevu s crvenim tepihom i majčinim glasom koji je pjevušio nešto blago dok se mračilo. Ta soba bila je daleko — daleko poput nečega iz sna koji je sanjala u drugom životu. Između te sobe i ovog prljavog madraca bila je avet od tri godine koja je bila sav njezin život.
Policajac je pružio ruku.
Mia je gledala u tu ruku dugo — toliko dugo da je on ostao u istom položaju, strpljivo čekajući. I tada, prvi put u dvije godine, prihvatila je nečiju ruku od vlastite volje. Ruka joj je drhtala. On je to osjetio, ali nije rekao ništa.
Podigao ju je na noge i poveo prema van, kroz hodnike koji su mirisali na dim i strah, prema stepenicama, prema noćnom zraku koji je bio hladan i čist i pun mirisa proljeća koje ona više nije znala prepoznati.
Vani su stajala policijska vozila s plavim svjetlima koja su mela po fasadama. Tatjana je bila već vani, umotana u deku koju joj je netko dao, sa žutom modricom ispod oka koja je bila stara par dana. Gledala je u nebo s onim izrazom koji je Mia poznavala bolje nego vlastito lice — izraz koji nije bio ni sreća ni tuga, nego nešto između, nešto što nema naziv jer dolazi samo jednom, u onom trenutku kada se otvore vrata koja su bila zaključana predugo.
Mia je stala na ulici i gledala prema nebu.
Bilo je puno zvijezda. Nije ih vidjela — ne ovako, ne slobodna — od kada je posljednji put ležala u travi u vrtu kod kuće i brojala ih s bratom koji je bio mali i koji je postavljao svakojaka besmislena pitanja.
Neka suza krenula je niz njezin obraz. Samo jedna. Suhe su joj oči bile dugo — tijelo je odavno prestalo trošiti vodu na tugu.
A onda je počela plakati.
Polako. Tiho. Bez grčevitog jecanja, bez histerije. Samo mirno, ravno curenje suza niz lice, kao kada se otopi led i voda napokon nađe put.
Nitko od prisutnih nije se usudio prići. Gledali su je i šutjeli.
I nitko od njih ne bi mogao ni zamisliti ono što je Mia znala: da ovo nije kraj. Da kraj još nije ni blizu. Da sloboda, kad dođe predugo nakon pakla, ima okus nečega stranog i neprepoznatljivog, gotovo strašnog. Da iz nekih zatvora tijelo izađe, ali duša ostane zarobljena. Da je sve što slijedi — liječenje, presude, rehabilitacija, povratak — samo drugi oblik dugog i neizvjesnog puta.
Ali to je priča koja je tek trebala biti ispričana. Ova počinje tri godine ranije. U Kijevu. U kući s crvenim tepihom i majčinim glasom. U životu koji je bio sasvim drugačiji.
Roman možete skinuti klikom na ovu poveznicu
