Svi nadimci su još i danas u uporabi, preciznije rečeno, samo je nekoliko nestalo iz rječnika stanovnika Županje jer su, jednostavno rečeno, obitelji pomrle, a bez nasljednika! Jedna od tih stotinjak obitelji s nadimkom je i obitelj RARINI s prezimenom Nikolić!
Kako mi u Županji volimo reći, RARINI su po selu bili obitelj tamburaša. Štovanjem tambure kao instrumenta Šokadije, obitelj RARINI je dala tri vrsna tamburaša, tri brata koji su uz oca i strica svraćali pozornost svih stanovnika Županje i okolice.
Otac sinova Ilije, Luke i Antuna bio je šumar po zanimanju, kojeg su od milja zvali Bać Iva, a koji nije bio neki napredni tamburaš, ali je i te kako bio moralna potpora svojim sinovima. Otac Ivan je imao i brata Andriju za kojeg se govorilo da je dobar svirač, nažalost, nestao je u oluji Drugog svjetskog rata!
Od braće Nikolić najstariji je Ilija rođen 1935. godine. Svirao je kao mladić u nekoliko tamburaških sastava u Županji, ali i kao član tamburaškog sastava KUD-a “POLET” u Županji sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća. Odlaskom u Osijek, gdje je cijela obitelj odselila početkom šezdesetih godina, postaje član kultnih i legendarnih Slavonskih bećara! U jednom dijelu svog života radi predano i kvalitetno kao graditelj tambura “Nikolić”. Umro je u Osijeku prije nekoliko godina gdje je i pokopan.
Srednji brat RARINIH – Luka, contraš koji je kao član “Bećara” obišao cijeli svijet, a danas se skrasio u mjestu Tenja kod Osijeka. Rođen 1940., Luka mi je nedavno rekao da povremeno uzme svoju contru i sebi za dušu odsvira nekoliko skladnih akorda!
Najmlađi, a i najpoznatiji sin RARINIH bio je Antun, rođen 1943. god. Kako Županjci za ime Antun imaju specifičnu varijantu tog imena Antun postade Tuca-RARO. U osnovnoj školi mali Antun je već virtuozno svirao primu, kome su se divili, učitelji, rodbina i mnogobrojni stanovnici Županje. Često su ga zvali u neke prigode da svira, a kako je bio dječačkog rasta i vrlo mlad stavili bi Antuna na stol i tako bi s toga “stejdža” zabavljao svoju publiku.
Imao sam sreću da smo zajedno svirali u školskom orkestru u osnovnoj školi i pri tome se sjećam da je orkestar vodila nastavnica Ivanka Kolenko ( udana Milošević !).
Zbog raznoraznih životnih okolnosti RARINI odsele u Osijek gdje je njihov glazbeni život dobio potpuni smisao. Primaš Antun zapošljava se na Radiju Osijek, svira za orkestar tog radija, surađuje s Tamburaškim orkestrom “Pajo Kolarić”, svira primu, sklada, dirigira i aranžira do osnivanja slavonskih bećara sredinom 70-ih godina, gdje nastavlja iste aktivnosti. Sva tri brata RARE čine okosnicu tog banda i uz Krunoslava Kiću Slabinca udaraju čvrste temelje tamburaškoj glazbi u Šokadiji, Slavoniji i Baranji, Hrvatskoj, ali i u cijelom svijetu gdje žive hrvatski iseljenici.
Njihov doprinos tamburaškoj glazbi kao umjetnosti je nemjerljiv. Vokalne interpretacije Kiće Slabinca, aranžmani Tuce Nikolića i virtuozno sviranje cijelog sastava plijenili su pozornost tada mlade publike koja nije shvaćala gdje je krajnji domet te vrste glazbe.
Posebni dio života iz Tucinog glazbenog djelovanja odnosi se na njegovo rockersko djelovanje u vokalno-instrumentalnom sastavu DINAMITI iz Osijeka! Kao solo gitarist s Dinamitima bilježi sjajne nastupe u Jugoslaviji svirajući repertoar tada popularnih The Shadowsa, ali i ostalih tada popularnih rock- idola. Godine 1964. (tada se u Županji rađaju VIS Lotosi, a o njima nekom drugom prilikom) Dinamiti sviraju u Županji na jednoj maturalnoj zabavi učenika gimnazije što je bio neobičan glazbeni spektakl za maturante, profesore i roditelje, ali i naznaka što će se u budućnosti događati na zabavama. Još i danas Tuca nastupa s novim Slavonskim bećarima koji su se više puta mijenjali u svojim postavama.
OVIH POSLJEDNJIH GODINA TUCA SVIRA KAO KONCERT-MAJSTOR, PRIMAŠ, U ORKESTRU OD STO TAMBURAŠA U ZAGREBU. NASTUPA NA FESTIVALIMA, FOLKLORNIM SMOTRAMA I OSTALIM NASTUPIMA ESTRADNE VRIJEDNOSTI. Nastupio je kao primaš na Sedmom festivalu šokačke pjesme u Županji. POKLONICI NJEGOVOG NAČINA SVIRANJA PRIME KAŽU JEDNOSTAVNO: TUCA-RARO SAMO, TAKO SAMO TAKO!
Od Županje preko Osijeka Novog Sada (gdje jedno vrijeme svirao) do mnogobrojnih gradova i sela zemalja i kontinenata pronosio je slavu njenog veličanstva PRIME u kojoj se uvijek osjećao duh stare šokačku Županje.
MI, ŽUPANJKE I ŽUPANJCI, ZAHVALJUJEMO TI NA TVOM DOPRINOSU GLAZBENOJ KULTURI!
Svi nadimci o kojima je bilo govora u gornjem tekstu imali su objašnjenje kako se i zašto se tako zovu! OBITELJA RARINIH IMALA JE KUĆU NA DANAŠNJEM TRGU M. ROBOTIĆA KOD BIVŠEG IZVIĐAČKOG DOMA. U TOJ KUĆI ŽIVJELA JE JEDNA OD BAKI BRAĆE NIKOLIĆ I ZVALA SE MARA. U IGRI SLOVA I RIJEČI IZGOVARALA SE KAO RARA JER NIJE MOGLA REĆI MARA, ŠTO JE PONUKALO NEKE OD PRISUTNIH U KUĆI DA ZAPAMTE TU NJENU OSOBINU I DALJNJIM PRENOŠENJEM TRADICIJE I TOG DOGAĐAJA OBITELJ POSTANE RARINI – Nikolići!
Stanislav Oršolić/Županjski List
